utorak, 15. studenoga 2011.

Zahvalna, zdrava i sretna

Gratitude
Vratila sam se prije pola sata iz grada, skuhala si kavu i pripremila se na čitanje mailova. No onda mi je palo na pamet da bi mi baš godilo da se zahvalim na onome što se do sada zbilo u mom danu. Zašto?

Zbog osjećaja sreće, koji kraj nas često tako neprimjetno prođe. Zbog doma koji imam, topline u njemu, svježe kave i svih onih malih stvari koje me danas još čekaju.

Zbog toga jer se nakon takvog rituala izražavanja zahvalnosti osjećam ispunjeno. Znam da mi sam taj čin jača imunitet i moje tijelo potiče na lučenje „hormona sreće“. Pa stvarno 'di ćeš bolje!

Evo moje liste - uglavnom se odnosi na ljude koje sam danas srela:

  • Vozim tetu k pedikeru – ona se u posljednje vrijeme osjeća prilično loše, a danas je bolje. Nezahtjevna i ugodna što nije uvijek slučaj.

  • U povratku na radiju slušam emisiju „Na Sljemenu sa Sonjom“: gost je Davor Štern, a govori o razlici imanja i bivanja. Razveselilo me da je jedan bivši političar „zapitan „ i svjestan pravih vrijednosti u životu.

  • Krećem iz Novog Zagreba prema gradu  i kuckam: iako moram na wc i ne mogu još dugo izdržati; a wc-a nigdje… Izdržala sam do grada, parkirala se lako i uletila u jednu državnu ustanovu koja bi zbog tisuća ljudi koje kroz nju dnevno prolaze morala imati wc za stranke. Ali ga nema.

No spomenute prostorije za djelatnike upravo čisti gđa koja se ne obazire na administrativnu zabranu, već me pušta unutra. Avaj divote i olakšanja! Nakon silnog zahvaljivanja izlazim i krećem prema trgovini odjećom.

  • U njoj je simpatična i angažirana prodavačica. Pažljivo me sluša pa mi nudi  nekoliko jakni. Ugodna, zainteresirana i nenapadna. I sluša!

  • I na kraju idem u trgovinu Hobby & art, sestrični po naručene papire. Na uglu Boškovićeve mi se obraća mlada Japanka s kartom u ruci. Traži hostel.  Slova su sitna; vadim druge naočale iz torbe i vidim da se radi o Đorđićevoj.Pratim je dio puta i dajem joj svoju vizitku za slučaj da joj nešto zatreba, dok je u Zagrebu. Kana tako se zove, mi se u nevjerici zahvaljuje, a ja razdragano idem dalje, zadovoljna što sam dobila priliku odmah proslijediti ljubaznost gđe iz wc-a. Sending it forward!

 Casablanca evo nas!

I dok se korakom vozim prema doma, prisjećam se dolaska u Casablancu, jedne kasne ljetne večeri. Moja kolegica i ja, obje otprilike Kaninih godina, krenule smo u „avanturu“. Nama je to značilo da nećemo unaprijed rezervirati hotel niti nabavljati lokalnu valutu, kao što smo inače štreberski radile.
    
Po izlasku s aerodroma nabasale smo na grupu Marokanaca.  Dvije djevojke i njihov bratić  povezli su nas do malog hotela u blizini njihove kuće. Sutradan su nas ugostili na šabatu te se o nama brinuli tijekom našeg boravka kao da smo im rod najbliži.


Prijedlog aktivnosti: Uzmite si tjedan dana te svaki dan prije spavanja napišite barem 5 stvari za koje ste zaista zahvalni. Kad je lista gotova pročitajte je polagano istovremeno polako stimulirajući jednu vama najdražu točku. Zabilježite SUD prije nego počnete s listom i nakon što ste je otkuckali s EFT-em. Javite iskustva.

Pročitajte još:
Otpuštanje i zahvalnost 

srijeda, 2. studenoga 2011.

Koliko zapravo vrijedim?

Seminar EFT II je u tijeku i na njemu sudjeluju svi polaznici s prvog modula. Atmosfera je ugodna, razigrana i prisna. Jedna od tema koje su se pojavile je i ova istaknuta u priči koju vam danas prenosim. Koliko ja vrijedim? Koliko zaslužujem? Što si mogu priuštiti a da ne osjećam grižnju savjesti? 

Vjerujem da su to univerzalna pitanja koja si svatko od nas postavlja. Koja su vaša iskustva? Što zavređujete? S čim se možete nositi, a što vam se čini previše? Rado bih pročitala vaša razmišljanja na ovom blogu.

Koliko zapravo vrijedim?

Ima jedna stara priča o mladiću klimavog samopouzdanja koji se obratio mudracu za pomoć. Pročitajte Stvarnu vrijednost prstena i fino pokažite srednji prst kad vas krivo procijene.

Izdavač: Fraktura
"Dolazim, učitelju, jer se osjećam tako bezvrijednim da nemam volje ni za što. Kažu mi da sam ni za što, da ništa ne radim dobro, da sam nespretan i prilično glupav. Kako se mogu popraviti? Što mogu učiniti da me više cijene?"

Učitelj mu je, i ne pogledavši ga, rekao: "Baš mi je žao, momče. Ne mogu ti pomoći budući da prvo moram riješiti svoj problem. Možda poslije..."

Malo je zastao i dodao: "Kad bi ti meni pomogao, brže bih to riješio i možda bih ti onda mogao pomoći."

Opet me obezvrjeđuju!

"V... vrlo rado, učitelju", oklijevao je mladić osjećajući da je opet obezvrijeđen i da su njegove potrebe zapostavljene.

"Dobro", nastavi učitelj. Skinuo je prsten s malog prsta lijeve ruke i rekao: "Uzmi konja i odjaši do tržnice. Trebam prodati ovaj prsten jer moram vratiti dug. Moraš za njega dobiti najbolju moguću cijenu. Ne prihvaćaj manje od jednog zlatnika. Idi i što prije se vrati s tim novčićem."

Mladić je uzeo prsten i otišao. Čim je stigao na tržnicu, stao je nuditi prsten trgovcima koji su ga promatrali sa zanimanjem, sve dok im mladić nije rekao koliko traži za njega.

Koga ti tu muljaš, mali!

Kad je mladić spomenuo zlatnik, neki su se smijali, drugi su okretali glavu. Samo je jedan starac bio dovoljno ljubazan da mu objasni da je zlatnik prevrijedan da bi ga dobio u zamjenu za prsten.

Netko je htio pomoći te mu ponudio srebrnjak i bakrenu posudicu, ali mladić je dobio upute da ne prihvaća ništa manje od zlatnika pa je odbio ponudu.

Nakon što je ponudio prsten svima koje je sreo na tržnici, a bilo ih je više od stotinu, shrvan zbog neuspjeha popeo se na konja i vratio.

Kako je samo želio zlatnik! Želio je da ga može dati učitelju i riješiti ga brige, kako bi napokon dobio njegov savjet i pomoć!

Ušao je u sobu.

"Učitelju", rekao je, "žao mi je. Ne mogu dobiti to što tražiš. Možda sam mogao dobiti dva ili tri srebrnjaka, ali sumnjam da ću ikoga moći zavarati u vezi s pravom vrijednošću prstena."

"To što si rekao veoma je važno, mladi prijatelju", odgovorio je učitelj. "Najprije moramo doznati pravu vrijednost prstena. Ponovno uzjaši konja i idi zlataru. Tko to može znati bolje od njega? Reci mu da želiš prodati prsten i pitaj ga koliko ti može dati za njega. Ali ma koliko ti nudio, nemoj mu ga prodati. Vrati se ovamo s prstenom."

Mladić je opet uzjahao konja.

Zaboga! Kakva dragocjenost!

Zlatar je pregledao prsten uz svjetlo uljanice, pogledao ga kroz povećalo, izvagao i rekao mladiću: "Reci učitelju, momče, da mu za prsten ne mogu dati više od pedeset osam zlatnika."

"Pedeset osam zlatnika?" uzviknuo je mladić.

"Da", odgovorio je zlatar. "Znam da bismo s vremenom za njega mogli dobiti šezdesetak zlatnika, ali ako ga hitno prodaje..."

Mladić je uzbuđen odjurio učiteljevoj kući i rekao mu što se dogodilo.

"Sjedni", rekao mu je učitelj nakon što ga je saslušao.

"Ti si poput ovoga prstena: pravi biser, vrijedan i jedinstven. I kao takva može te procijeniti samo pravi stručnjak. Zašto ideš kroz život želeći da netko nebitan otkrije tvoju pravu vrijednost?"

I rekavši to, ponovno stavi prsten na mali prst lijeve ruke.…

Izvor: Jorge Bucay, Ispričat ću ti priču

tekst prenesen s:Via positive