Healing With The Masters - besplatna online predavanja svjetskih majstora

subota, 24. ožujka 2018.

Terapeut u Jankiću V - Baba, daj vunu

Krepana


Petkom "školica" ili ti dnevna bolnica počinje u 9.30. Malo duže spavanje iako meni ni jedna količina sna nije dovoljna u posljednja dva tjedna. TSH mi je 3 puta viši od normale a ja padam na nos, bez rekli bi neki, nekog posebnog razloga.


Sinoć sam frendu koji me pitao od čega sam umorna, ni krivom ni dužnom, skoro preko telefona otkinula glavu. Alergična sam na to pitanje!

Mislim si Boga mu ljudi ako ste moji, ako ste mi bliski pa de pročitajte barem jedan članak, ne morate cijelu knjigu o simptomima Hashimota. Jedan od njih, jedan od najtužnijih je taj da si konstantno krepan i da samo sanjaš o spavanju

Depra je to jer ima milijun stvari koje želim probati, vidjeti, raditi a ne mogu. Ovaj puta sam morala odustati od radionice pisanja scenarija jer niti mogu misliti a kamoli učiti nešto novo. Uz to još ide i osuda da si lijen, inertan i sve u tom điru. Puna mi je kapa!

Ali nije mi namjera bila početi s ovim grintanjem, samo se to napisalo.

 Susret sa starim suputnicama


Dakle da se vratim na današnje jutro kad smo stigli moj kolega i ja u dnevnu i zatekli dio grupe kako sjedi na devetom odjelu u očekivanju seanse mišićne relaksacije koju nismo dočekali.

Isti onaj otvoreni deveti odjel na koji se ja nisam dala otpraviti. Nakon nekog vremena kad je postalo jasno da od relaksacije neće biti ništa, izvalila sam se na neki kutni dvosjed, mnogosjed i čekala da nam počne mala grupa. Nisam imala ni volje ni snage ni za kavu, samo za spavanje.

U to su jedna za drugom počele pristizati moje bivše suputnice s odjela koje su sad na devetci. Joga me veselo pozdravila i sjela do mene a onda je naišla i Mila koja se široko osmjehnula kad me ugledala. Gle i ti si tu, sagnula se, zagrlila me i poljubila. Danas s Milom tako stvari stoje ali bogme nisu uvijek.

Mila je cura u ranim dvadesetim godinama koja je od najranije dobi bila prepuštena sama sebi. Frajerica koja se brani drskim gardom ali ne uspijeva sakriti svoju brižnost i toplinu. Dok smo bile na odjelu svaki dan me pitala "Zašto Vi mene tako gledate?" Ja sam objašnjavala da je to moj izraz lica, da nema veze s njom dok nisam poplavila u faci. Ništa nije pomoglo. I dalje se svaki dan zapikavala u mene, s vremenom sve agresivnije.

Internat repriza 



Kolovođa mlađe populacije koja je bila u većini kad sam ja došla na odjel, mic po mic je uspjela svojim komentarima okrenuti i ostale protiv mene. Nisam govorila, komunicirala, nisam se smijala. Jedva da sam se mogla otuširati, a o pranju kose da ne govorim. Asocijalna do boli. A i u Jankiću ljudi vole da im se povremeno osmjehneš. A ja to nisam mogla.

Parija k'o u internatu kad sam parija postala nakon što su mi časne dale dva kuhana krumpira koja su im ostala od večere. Nakon toga svaki puta kad bih ušla u neku prostoriju razgovor je prestajao. Valjda su umislile da ih špijuniram.

Ma zapravo to Jankić iskustvo je jako sličilo mom iskustvu u internatu. Vremeplov, déjà vu. Disciplina, časna majka o kojoj ti ovisi sudbina, ostale časne koje ti kroje svakodnevni ritam. Pomanjkanje samostalnosti, ovisnost o dobroj volji drugih.

Baba daj vunu 



Sjedimo mi tako jedan dan na radnoj terapiji na odjelu, izrađujemo pompone od kojih će se onda napraviti nešto za dobrotvornu prodaju za Uskrs. Provlačim ja tu vunu kroz neki kružić, a kroz glavu mi ide već ustaljeni tekst, "Marina, kako si se ti tu dovela? Šta radiš tu?"

Iz razmišljanja me trgnuo Milin glas koja mi s druge strane stola govori "Baba daj vunu" u maniri kraja iz kojeg potiče. A ja ni pet ni šest ispaljujem "Baba ti je pupak vezala, rekla bi ti moja mama", u maniri kraja iz kojeg moja mama potiče.

Mislim si  Marina, pa koji je ovo mrak! Kako se dogodilo da ti se ta mala usuđuje tako obraćati?!!! Ego vrišti, a depra sve veća.

I trajalo je to naguravanje neko vrijeme dok jedan dan nisam došla do Mile, stavila joj ruku na rame i rekla" Molim te nemoj izraz mog lica shvaćati osobno". To je bilo sve ali od tog dana njezino ponašanje se postepeno prema meni promijenilo. Jedno jutro je ponudila da mi donese fiziološku otopinu jer smo obje imale začepljen nos. Drugi dan je inzistirala da uzmem sirni namaz koji su joj njezini donijeli. I tako malo po malo Mila i ja smo došle do srdačnog pozdravljanja s početka ovog bloga.



subota, 10. ožujka 2018.

Terapeut u Jankiću - IV Red, rad i disciplina

Red, rad i disciplina  


Mene naivnu koja je bila hospitalizirana samo jednom i to  kao dijete je bolnički režim potpuno šokirao  i duboko iritirao Mrzim disciplinu i prisile svake vrste i to oduvijek. Ja sam neformalan tip osobe koja život živi bez  nekog plana i programa, onako prema intuiciji. I kad se nađem ugurana u to, malo je reći da nisam sretna.

S druge strane mi je jasno da u takvoj vrsti ustanove, osobito na zatvorenom odjelu na kojem sam ja bila i s kojeg se onda naknado nisam dala  na otvoreni odjel, disciplina mora postojati jer u suprotnom dođe do kaosa.

Jutarnji rituali  


U sedam ujutro netko od pacijentica zaduženih za buđenje na hodniku viče: buđenje a onda kava. Naime jedan industrijski aparat za kavu se nalazi u foajeu ispred odjela, Vrata se za pribavljanje tog vrlo cijenjenog napitka otvaraju u 7 ujutro i četiri popodne. I onda nastaje stampedo kako bi se svi namirili jer su vrata otvorena samo kratko vrijeme.

Osjetilni pupoljci u banani

 

Kako su se moji osjetilni pupoljci usred duboke depre sasvim stiltali i sva hrana, kava pa i cigarete su bile odvratnog okusa, ja sam kavu još kod kuće prestala piti, pa sam taj dio ovisničkog rituala izbjegla.

Na odjelu sam pušila dnevno jednu do dvije cigarete jer je u pušioni bilo izuzetno hladno i smrdljivo. A kako sam ja u početku imala samo dvije trenirke koje sam naizmjenično nosila nisam htjela još zaudarati po dimu. Istina je i da nisam imala potrebu za nikotinom. Za divno čudo i moju osobnu nevjericu.

A zašto samo dvije trenirke? Zato jer posjedovanje remena na odjelu nije dozvoljeno, a meni su sve moje hlače spadale. Samo trenirke s gumicom u struku su mi bile dobre.

Kako nisam jela 6 mjeseci jer je hrana bila odvratnog okusa jako sam smršavila, tako da je sve visjelo na meni. No u bolnici sam se  počela debljati ritmom od 1kg 200 gr tjedno iako je hrana bila neopisivo nejestiva. Meni. Bilo je i onih kojima je odgovarala.

Ne znam, možda sam ja razmažena jer tu hranu jede i bolničko osoblje ali ja sam svakodnevno grintala da nam daju splačine, od kojih sam ja polovicu pojela a polovicu bacila u kantu za napoj. No i uz to sve sam se rapidno debljala. Ne samo od hrane već i od lijekova koje sam pila.

Doktorici sam se na viziti na to požalila pa me stavila na dijabetičku prehranu. Nakon što sam joj pokucala na vrata i rekla imam 85kg i 300 i moramo nešto poduzeti, ja ne mogu više ovako, ne želim postati sto kilašica. Postepeno mi je taj lijek ukinula. Pozitivno kod doktorice koja me vodila je činjenica da sluša pacijenta i prema njegovim reakcijama prilagođava terapiju, što je neprocjenjivo.

Tjelovježba, ocjenjivanje soba i vizita

 

Svako jutro, na hodniku ispred naših soba odvija se tjelovježba. Vode je pacijentice koje pojma nemaju što rade, uostalom to im nije profesija, pa je to jedan cirkus. Ja sam relativno kasno ukapirala da umjesto toga mogu i sama raditi na krevetu vježbe za kralježnicu koje sam radila i doma. Važno je bilo samo da budem prisutna na prozivci.

Kreveti se moraju pospremiti odmah nakon ustajanja, u suprotnom nema pušenja uz kavu. Naime jedini upaljač koji smo mogle koristiti (naši su pri dolasku konfiscirani) stoji kod sestara na desku. Nepospremljeni kreveti za posljedicu imaju skrivanje upaljača, pa ti puši ako možeš. Kresiva isto nismo imale na raspolaganju, kao ni kamena kojim bi mogle zakuriti neku vatricu.

Pa ti vidi moj brale hoćeš li ili ne poštivati pravila. Ista priča kad su na programu grupe. Kad je grupa, nema pušenja i to je uz kamere po sobama najefikasniji način da te prisile da se pojaviš na grupi. Grupe sam isto mrzila. Bilo mi je sve to blebetanje bezveze i mjesec dana sam uspjela ne izgovoriti ni riječi. Nije mi se govorilo, nisam imala ništa za podijeliti. No nakon mjesec dana, valjda kad je terapija počela djelovati i ja sam se uključila u raspravu. Mislim da se to odrazilo i na dozvolu da idem doma na vikend.

Big brother te ionako gleda 


Svaka soba i javni prostori su opremljeni funkcionirajućim kamerama i pacijenti su 24 sata pod prismotrom. Nemreš diskretno ni nos kopati. Doduše postoji jedan kut u svakoj sobi koji kamera ne pokriva i onda se u njemu mogu obavljaju nedozvoljene radnje, ili one koje ne želimo dijeliti s čitavom medicinskom ekipom na odjelu.

Nakon tjelovježbe na redu je ocjenjivanje soba. Ko' u vojsci, kiding you not! Tročlana komisija sastavljena od radne terapeutkinje i dvije pacijentice obilazi sve sobe, ocjenjuje urednost kupaona i zategnutost posteljine na krevetima. Ja i moje cimerice smo bile šampionke u toj disciplini, sve same petice, samo jednom smo dobile četiri. Odlikašice same, kaj da vam velim.

Doručak, terapija pa vizita 

Poziv na doručak kao i na sve druge obroke  izvikivali su se po hodniku. Žlica caruje a njome mažemo na kruh kockicu margarina i marmelade, sirni namaz ili paštetu, koja je meni osobno bila najdraža. Čaj je proziran i teško je odrediti kojeg je porijekla. Valjda šipak od 3 vrećice na nekoliko litara. Pravde radi moram napomenuti da navodno bolnica dobiva 17 kn po glavi pacijenta. Nisam sigurna jel' to za 3 obroka ili samo za jedan. I nemam pojma jel' to fama ili istina.

Terapija se tri puta dnevno dijeli po sobama. Sestra ili medicinski tehničar, da, ne zovu ih više medicinski brat, ti u ruku istresu terapiju i čekaju da je popiješ. Da bi dokazao da je "terapija prošla" moraš otvoriti usta i dignuti jezik. Ne moram vam reći da mi je to bilo posebno iritantno, tako da sam često komentirala " a kaj bum s njima, skupila ih pa se koknula"?

Ali sam nakon nekog vremena prestala s tim zajedljivim komentarima. Prvo jer mi je bilo jasno da ljudi rade samo svoj posao, drugo zato što su oni od mene nakon nekog vremena kad su vidjeli da ja to sve poslušno gutam (iako nisam znala kaj gutam) prestali tražiti dokaz da je terapija prošla.

Vrhunac jutra  - vizita 


Nju čekamo pobožno. Osluškujemo korake po hodniku. Pokušavamo pogoditi jel' dolazi velika ili mala vizita. Velika je ona u kojoj je i ravnatelj a mala samo doktorice s našeg a ponekad i drugih odjela i sestre. Mrzim vizite, noćna su mi mora.

Doktorica stane ispred mog kreveta na kojem ja po turski sjedim u svojoj svaki dan drugoj trenirkici i pita me "Kako ste" i tako svaki dan. A ja nemam ništa pozitivno za prijaviti. Spavam loše, ponekad mi se čini da i ne spavam usprkos lijekovima, Sestre koje nas nekoliko puta tijekom noći obilaze izvješćuju da hrčem pa kako je onda moguće da ne spavam? Doktorica mi je razočarana pomanjkanjem mog napretka ili je to samo moja projekcija. Vjerojatno ovo drugo.

Kako bilo, strepim od vizite svaki dan i čim se probudim pokušavam smisliti neku formulu koja je istinita a ipak pozitivna. Dani prolaze a ja sam loše. Osjećam pritisak da moram biti bolje, a ja bolje nisam. Pritisak sam vjerojatno sama izmislila jer je općepoznato da toj vrsti lijekova treba od 3 do 6 tjedana da počnu djelovati.

Neloše sam


I tako jedan dan već sva očajna od svog lošeg stanja odlučujem doktorici odgovoriti na njezino pitanje, izrazom svog prijatelja Joveka koji bi na pitanje "kako si " znao odgovoriti neloše. I tako eto vizite u našoj sobi, i pitanja doktorice kojoj ja odgovaram da je jedan moj prijatelj imao običaj reći da je neloše. Moja doktorica se smije, govori da je to napredak. Kasnije kad je Igor došao do nje na "informacije" mu je rekla da sam taj dan najbolje otkako sam došla. A ja na ručku sa svojim bratom kažem "lagala sam".

Zakaj si lagala?
Zato jer sam osjećala da moram nekaj pozitivno reći nakon tol'ko vremena.
Sebe si lagala, odbrusio mi je on bijesno.

sljedeći nastavak: antagonizirala sam cijeli odjel


petak, 2. ožujka 2018.

Terapeut u Jankiću III Prvi susret s odjelom

Prvi susret s odjelom


Igor, doktorica i ja smo se uspeli stepenicama od prvog kata, Doktorica je prvo otvorila jedna vrata karticom, potom druga. Nisam sigurna je li mi  odmah sjelo da se nalazim na zatvorenom odjelu.


Dovela nas je do deska sestara, rekla im u koju sobu da me smjeste i medicinski tehničar je krenuo ispred mene da mi pokaže put. Igor koji je još nosio moju torbu je krenu za nama, ali ga je doktorica zaustavila jer posjetitelji nemaju pristup sobama, posebno ne na ženskom odjelu.


Pozdravila sam se s bratom, la mort dans l'âme i ostala sama u bolnici. U sobi u koju su me doveli su bile dvije žene, jedna mlađa druga starija. Na TV je treštala turska sapunica. I tako danima. Svjetlo u sobi je bilo neonsko i proizlazilo je iz tri trokutasta reflektora. Mili Bože sve što najviše izbjegavam u životu, pomislila sam. Sapunice i previše svjetla.TV uopće nemam i gledam samo ono što se meni gleda online. Osobe koje imaju Haši su iznimno osjetljive na svjetlo, mirise i buku. Ali hajd' ti to nekom objasni.

U kafićima vječno tražim da stišaju glazbu. Sad sam napokon odustala jer vidim da je to Sizifov pos'o. Ili u uši nabijem slušalice ili čepove za uši, što mi otežava konverzaciju i čini da ličim na ludu babu koja hoda s vatom u ušima. Ali jebi ga, moram se nekako obraniti od silnih podražaja koji me napadaju.

Kontrola  stvari i konfiskacija


Tehničar je otvorio prvo moju torbu, prokopao po njoj. Sve po dužnosti naravno. Konfiscirao mi je fen za kosu, grickalicu za nokte, upaljače, sve stakleno što sam imala u torbi i ruksaku. Staklenu bocu vode, kutijicu u kojoj sam imala sodu bikarbonu, moj omiljeni dezić. Hormone i sve ostale lijekove koje sam imala sa sobom. Sve se to pohranjuje u posebnu prostoriju, a do toga se može doći od 8.15 do 9h ujutro. Regule su ozbiljne i to nisu jedine. Još mi je rekao da mu donesem svoju torbu kad stvari iskrcam u ormar. Koji je mikro malešan, by the way.

Lutam po hodnicima očajna


Cijelo vrijeme dok obavljam te radnje, drvena sam i mrtva iznutra. Zombiland čisti. Ne znam što bih u toj sobi u koju su me doveli. Rano je 7 je sati navečer, prerano za krevet. Šećem hodnicima ko' ukleti Holandez i stalno u sebi ponavljam pitanje " Marina kako si ti tu dospjela? Kako si si to mogla dozvoliti?"Zatvorena si u ludnici i sam Bog zna kad ćeš odavde izaći. Iz svih soba u kojima postoji TV trešti turska sapunica a ja se nemam gdje skloniti.

Završit ćeš u žutoj kući


Prisjećam se i jedne svađe s mojim pokojnim tatom koji mi preplašen i bijesan na mene, svoju kćer koju ne razumije, govori " Ti si bolesna, završit ćeš u žutoj kući". Žuta kuća je pogađate Vrapče. Ja lupam šakom o stol i govorim mu "Sad si mi to rekao i nikada više".

Tada sam s njim i mamom prekinula komunikaciju na nekoliko mjeseci. Mjeseci tijekom kojih sam svaki dan poruke na sekretarici preslušavala sa strahom da ne čujem da je netko od njih umro. Nikada si to ne bih oprostila. No u tom času, mi se činilo kao da nemam izbora, da moram birati između njih i sebe.

Bojim se turskih sapunica


Hodnikom luta i jedna mlada cura, totalno izbezumljenog pogleda.Ja joj prilazim, stavljam joj ruku na rame i pitam je kako je. "Nisam dobro, odgovara mi. Jako se bojim turskih sapunica". Neko vrijeme još stojim s njom, gladeći je po leđima a onda nastavljam bauljanje po hodniku. Ona me slijedi, doduše oklijevajućim korakom. Ne sjećam se kada sam legla. Vjerojatno su mi dali neku terapiju u 21h i tablete za spavanje.

Moram Vam izvaditi krv


Budim se u panici, sva treštava svjetla su upaljena. Šest je sati ujutro a nada mnom  stoji tehničar sa špricom u ruci. "Moram Vam krv izvaditi, a u ovo se pomokrite kad budete mogli". Moram reći da je to izveo sjajno i bezbolno, ali nas je pritom sve tri sve probudio.

Još uvijek ne mogu shvatiti zašto se ta svjetla moraju paliti kad ispred sobe gori svjetlo pod kojim se to sve može obaviti. Zašto se ljude koji su psihički ionako stiltani mora buditi na takav brutalan i šokantan način? Iako je bolnica moderna, novo izgrađena, ekipa mlada i kvalitetna, ravnatelj stručan i jako hvaljen, neke navike valjda teško odumiru.

Buđenje


Za buđenje je uvijek zadužena jedna od nas. Neke bude nježno druge se deru preko cijelog hodnika. Reflektori se odmah pale, a i TV zamalo nakon njih. Dobro jutro Hrvatska je u tom terminu. Obavezna gimnastika se odvija na hodniku i traje 15 min. Vodi je jedna ozbiljna gospođa, za koju u prvi čas mislim da je neka trenerica .S vremenom shvaćam da je i ona pacijentica.

Naime svake srijede na terapijskoj zajednici se dijele dužnosti. Čišćenje blagovaonice, 3 puta dnevno, čišćenje pušione, buđenje, gimnastika, popisivanje prisutnih na aktivnostima, vođenje biblioteke, priređivanje prostorija i stolaca u njima za grupe itd. Režim je ozbiljan i jezikova juha zagarantirana onima koji ga se ne drže.

Njezino veličanstvo žlica


Doručak se događa u poprilično hladnoj blagovaonici,a jedini pribor ikada dostupan je njezino Veličanstvo žlica. Ona je jedini dio bešteka kojim si nitko ne može nauditi. Njom mažemo namaze na kruh, režemo meso i gulimo voće koje nam se vrlo rijetko nađe na meniju.

Zombiland i dalje na snazi


Meni nije ni do čega. U totalnom šoku sam  zbog žlice. Ne samo u šoku već sam i duboko uvrijeđena. Ne razmišljam racionalno. Ego mi je povrijeđen. Ne sjećam se kako je taj prvi dan prošao, ali veseo bio nije

 Ljubazne i drage sestre su me nastojale uveseliti, pitale me kako sam; pa onda jesam li malo bolje. Ali ja niti sam mogla osmijeh na lice navući taman da mi je život bio u pitanju, niti sam mogla pozitivno odgovoriti na njihove upite.


sljedeći nastavak: Režim i razne dogodovštine




nedjelja, 25. veljače 2018.

Pripreme za testove, ispite, maturu, prijemne ispite, sportska natjecanja, javne nastupe uz EFT coaching


Moji strahovi

Da sam za EFT znala kad sam ja studirala, studij bi mi bio pjesma. Ovako sam prije svakog ispita imala proljev, bila žuto zelene boje, a mozak bi mi se pretvorio u bezličnu kašu bez obzira koliko sam učila. Govoriti nisam mogla, a ako jesam bila sam redovito na rubu suza.

Pritom mi pismeni ispiti nisu bili problem. Kad nisam znala odgovor na postavljena pitanja, vratila sam test i prijavila se za sljedeći termin. Ali od usmenih ispita sam imala noćne more. 


Mamine tablete za smirenje


Na prvi ispit iz lingvistike sam izašla kod pokojnog profesora Vinje. Da se smirim popila sam neku maminu tabletu i pretvorila se u zombija. Mislim da nisam znala ni kako se zovem. 

Ispit sam prošla, Vinja mi je ponudio dvojku, koju sam ja bahato odbila. Ah, mladost ludost! Koga je danas briga koju sam ja na tom i drugim ispitima ocjenu dobila. Tablete više nisam pila ali sam zato 12 ispita x 4 godine studija, koliko smo ispita otprilike na svakoj godini imali, svaki puta umrla i ponovno uskrsnula.


Uvjerenja i EFT


Osim što smiruje strahove, EFT -em se mijenjaju i uvjerenja koja imamo o sebi.

 Često mislimo:

- da nismo dovoljno dobri da nas prime na neki fakultet/akademiju
- da nismo dovoljno naučili i da nismo spremni, makar i jesmo
- naprosto se bojimo ispitivanja, strah od provjere znanja ili javnog nastupa, 
  jer to je jest jedna vrst javnog nastupa.
- sami sebi smo najveća prepreka jer u podsvijesti imamo  uvjerenja kojih      nismo ni svjesni.
- ne mogu to gradivo savladati; glup sam, previše ga je, ne zanima me 
- da nismo fizički i emocionalno spremni za neko sportsko natjecanje

Tako se jedna moja klijentica koja bila uvjerena da je prestara da bi je primili na Akademiju nakon samo 4,5 tretmana EFT -em (naime kad me nazvala više vremena nismo ni imali) uspješno upisala na tu istu zagrebačku glumačku Akademiju na kojoj je prije toga na prijemnom pala 3 puta i bila je na rubu da odustane.

Danas je Akademiju završila i uspješno se bavi poslom koji voli. Kad mi je javila da su je primili, suze su mi tekle niz obraze od veselja i sreće.

Druga klijentica koja se upisala na glazbenu Akademiju je vjerovala da ne pjeva dovoljno dobro da bi je primili. Kad smo tu njezinu auto sabotažu otkrili i otklonili i ona je položila prijemni i sada je vrsna sopranistica.


Nismo svjesni svojih uvjerenja


Najčešće takvih uvjerenja nismo svjesni, jer su zakopana duboko u našoj podsvijesti. A više od 95% odluka donosimo na osnovu tih istih nama nepoznatih uvjerenja koja samo sakupili tijekom života. To je ujedno i način na koji sami sebe sabotiramo.

Svi znaju da se ljudi na Akademije razne pokušavaju upisati godinama. Ne uspijevaju, ne zato jer nisu dovoljno dobri, već jer vjeruju da nisu dovoljno dobri, sposobni, pripremljeni.

Kada ta uvjerenja s EFT-em otklonimo, stvari se same po sebi poslože. Preduvjet je naravno da je osoba za javni nastup, određen predmet, prijemni, ili neki drugi ispit spremna. Ja ne tvrdim da nekome mogu u glavu uliti gradivo bez grijanja stolice. Ali mogu pomoći s EFT-em da se blokade pri učenju uklone i da učenje postane lako i bezbolno.


Kako funkcionira EFT



Tehnika emocionalne slobode - EFT, suvremena je metoda coachinga s područja energetske psihologije.Izuzetno je pogodna za otklanjanje blokada i strahova pri učenju te za pripreme testova, polaganje ispita, mature i prijemnih ispita kao i sudjelovanje na sportskim natjecanjima. U tu svrhu je koriste i neki naši sportski psiholozi koje sam ja educirala.

Tijekom EFT-a se stimuliraju određene akupunkturne točke što nam pomaže da promijenimo percepciju problema na kojem radimo, te nam smiruje nervni sustav i strah na razini amigdale.

Za takvu vrst problema ili straha dovoljno je najčešće 5 do 6 coachinga. Njih je moguće raditi preko Skypea, telefona ili neke druge suvremene platforme, dakle osoba se ne mora nalaziti u Zagrebu gdje ja živim i radim.

Moja misija 


I velika radost je da svojim klijentima pomognem da pjevaju svoju pjesmu. Meni to znači da im pomognem da na svijetlo dana izvuku svoje talente i bave se onim od čega im srce pjeva; onime što vole i zbog čega s radošću dočekuju svaki novi dan.
Sat EFT coachinga je 400 kn. Više o samoj tehnici možete pročitati na ovom blogu.

Kontakt: 091 2547787 prof. Marina Grgić, EFT i Certified energy coach


Instrukcije iz francuskog jezika uz coaching s EFT-em



Instrukcije iz francuskog 

 

Prof. francuskog, školovana u francuskom lycée - u vlastitom prostoru daje instrukcije iz francuskog jezika i  kulture koristeći suvremene metode coachinga te tehniku emocionalne slobode (EFT) metodu s područja energetske psihologije.

EFT je izuzetno pogodan za otklanjanje blokada i strahova pri učenju te pripremu za polaganje testova, ispita, mature i prijemnih ispita. Više o samoj tehnici možete pročitati na ovom blogu.

Trajanje sata je 45 min. Cijena instrukcija uz coaching je 200 kn.

Trajanje EFT coachinga bez instrukcija je sat vremena i cijena mu je 400 kn.

Kontakt: 091 2547787 prof. Marina Grgić, EFT i Certified energy coach


instrukcije, francuski, prijemni ispit, matura, pripreme EFT



četvrtak, 22. veljače 2018.

Terapeut u Jankiću - II Odvoze me

Odvoze me


Igorov ton nije baš dozvoljavao raspravu, a i ja sam znala da više nema mrdanja. Dan D je tu. Otišla sam u sobu, spakirala stvari u torbu koju mi je Mario donio iz auta i dok sam iz jedne prostorije šetala u drugu čula sam  razgovor koji je Igor vodio s doktoricom koja mu je bila kontakt.

Rekla je neka donesem medicinsku dokumentaciju vezanu za štitnjaču i prijašnje psihijatrijske tretmane ( kojih je nažalost bilo iako sam im se ja žestoko protivila. No uz ovaj moj Haši ide i depra i da bih nekako funkcionirala nakon puno nagovaranja prije nekih 8 godina sam pristala uzimati antidepresive). A onda sam se sama, prema uputama liječnice s njih krenula skidati taman kada je naš tata u bolnici neočekivano umro.

Ja zombi


Cijelo to vrijeme sam se osjećala kao zombi. Mrtva, kao da me vode na giljotinu, a ja izbora nemam. Moram reći da sam u tom trenutku mrzila i jednog i drugog. Mario je fasovao više jezikove juhe nego li Igor, ali to je dinamika našeg odnosa. Žestoke svađe i veliko prijateljstvo, koje je unazad nekoliko godina, nakon što smo se ponovno našli, nekim čudom unatoč svađama preživjelo.

Obukla sam se, Mario je uzeo moju torbu a ja sam poželjela da me nema. Da nestanem, isparim, ali samo da ne moram u bolnicu. I to u Jankomir koji kao i Vrapče sa sobom nosi neku zloguku stigmu.

U svom malom životu samo sam jednom bila u bolnici i to zbog dizenterije koju sam pokupila na relaciji Beiruth - Teheran, jednog ljeta kad smo se vraćali doma. I to je sve. Ali sam zato bezbroj sati provela na hitnoj, bolničkim sobama i intenzivnim odjelima na kojima su tijekom vremena boravili naši roditelji i teta za koju sam ja brinula. Od bolnica i doktora imam golem zazor.

Ja živim sama i pomisao da moram spavati u sobi s nepoznatim ženama mi je vrhunac horora. Osim toga i hrčem neujednačeno kao netko tko ima apneu, a to mi ne donosi dodatne bodove kod potencijalnih cimerica.

Nemam posla s vama


U autu sam sjela otraga, dajući tako do znanja da ne želim imati posla ni sa jednim od njih. I dok su po Slavenskoj promicale zgrade, ja sam u sebi vrištala. Plakala nisam jer otkako je depra krenula, ja nisam niti jedne suze ispustila. Ja koja sam oduvijek kao i naša mama bila poznata plačljivica.


Moram reći da su mi nedostajale te suze, kao i uživanje u kavi i hrani, Male sitne radosti koje život znače. Što je depra bila dublja to je i moja osjetljivost /empatija postajala sve veća. Kao da sam odjednom izgubila kožu i mogućnost da se odvojim od vanjskih zbivanja, ljudi. Sve što sam čula i vidjela me prestrašno pogađalo. Do te mjere da su otpale sve stvari u kojima sam uživala: .gledanje serija, čitanje knjiga, druženje s ljudima. Sve me je previše pogađalo.

Ko' bez kože sam - sve me pogađa


Odjednom mi je postalo smrtno dosadno - meni kojoj dosadno nikada nije.Ništa za gledati, niti jedna knjiga mi nije bila po volji. Dugi jebeni sati su bili preda mnom svaki dan tih 7 mjeseci moje muke. Samo sam skrolala po Faceu, satima. A kako sam bila neaktivna, ništa nisam sama objavljivala, niti išta lajkala Face mi je prikazivao same strahote prema svom nahođenju. Silovanja, maltretiranja, ubistva i druga lijepa zbivanja na globalnoj razini.

Možda sam izgubila prijatelje


Prijateljice koje su me zvale na kavu ili izlazak su uslijed mojih nećkanja i nemogućnosti komuniciranja nakon nekog vremena odustale. Neke su me zvale i dalje i na moj zahtjev pričale mi što se s njima događa jer ja nisam mogla pričati. A onda su se i one umorile. Nisam im zamjerila, jer tko bi tu količinu depre mogao podnijeti.

Tužna i dosadna


Sedam mjeseci nisam pričala. Ponekad ni po nekoliko dana. A ponekad kad bi me Mario odvukao na kavu, sam samo zurila u njega ili ako sam progovorila jedva da me je čuo, jer su mi se od stresa glasnice stisle i gotovo da sam šaptala. Bila sam tužna i dosadna, kao što je to moj brat jednom rekao.


  Psihijatrijska bolnica

 

Stigli smo konačno pred taj hotel od bolnice kako ga je Igor opisao. On je otišao parkirati auto, a Mario i ja smo ušli na hitni prijem. Nigdje nikoga, osim jednog medicinskog tehničara koji je izašao da vidi po kojem smo poslu došli. Ja se vrtim oko svoje osi, tražim izlaz, mogućnost bijega. Valjda još u nadi da mogu zadnji čas nešto promijeniti, da nisam ja ta koju će hospitalizirati i ostaviti u ludnici.

Govorim Mariju :"Ovo ti je zadnji puta da me vidiš. Mene će tu pojesti mrak" i to najozbiljnije mislim. Neće mi biti bolje i spremit će me u neku buksu, zavezanu i ludu, gdje me više nitko neće naći. On me gleda, sav na mukama, ni sam ne zna šta bi mi rekao.

A Vama je sve ovo bez veze


Ubrzo dolazi doktorica koja nas je očekivala. Igor i ja ulazimo u ordinaciju i ona kreće s pitanjima. A meni...mrak. Ne želim usta otvoriti a kamoli pričati o stvarima koje sam na silnim terapijama pretresla milijun puta. Grlo mi se stislo, moj novi psihosomatski poremećaj stisnutih glasnica je opet na snazi.

A vi ste već bila hospitalizirana, pita me.


A Vama je ovo sve bez veze? jedno je od sljedećih pitanja jer vidi žena da ja samo što ne okrećem očima. A možda i okrećem, ne skrivam baš dobro emocije. Ona je i dalje profesionalna, empatična i strpljiva ali ja joj velim:

"Pa da se ne lažemo doktorice, je bez veze mi je. Ne da mi se. Ne govorim joj da mi je puna pipa terapija, psihoterapija i ostalih metoda i tehnika koje sam unazad posljednjih 18 godina prošla. Ne želim uopće spominjati tu svoju struku. Nisam coach, nisam terapeut. Prevoditeljica sam.Bojim se da je to ne antagonizira. Trkam Igora pod stolom da i on šuti.

Osim toga sam u fazi da mi se od svega toga povraća. Nikada više ne želim čuti riječ Svemir, energija, terapija, klijent, coaching,,, i ništa u tom stilu. U toj fazi ne želim biti ni terapeut ni coach a još manje po cijeli dan slušati tuđa sranja! Da tako sam se osjećala.

Vi koji ste mislili da ste si baš našli autentičnog coacha i sad se šokirali, slobodno odahnite.Otkako sam došla k sebi, vratila mi se i ljubav za moje drugo zvanje.


Anamneza traje li ga traje


"Pa moram Vas upoznati malo da bih stekla sliku o Vama, doktorica će. Pa onda slijede pitanja o odnosima u obitelji, pa o školi, ljubavnim vezama pa imam li hobija. A ja je gledam ko' tele u šarena vrata i žena zaključuje da nemam hobija, da me malo toga zanima.

Nemam volje pričati o godinama Methode actinga, satovima pjevanja, istraživanjima i učenju silnih self help tehnika, studiranju na Snowlionu. Nemrem, jednostavno nemrem. Mislim si dobro nek' si žena misli da sam neka tabula raza jer sape nemam za razgovor. U šoku sam. U ludnici, gdje ću i ostati kad moji dečki odjašu u noć.

Nakon nekog vremena pitanja je počela upućivati Igoru, kojeg ja i dalje trkam pod stolom od straha da ne veli nekaj kaj bu me pokopalo i dovijeka me osudilo na Jankomir.

"A Vi ste bio u kontaktu sa sestrom to vrijeme njezine depresije?" A koji je Vaš dojam o njezinoj ulozi u obitelji? Ja sam naime rekla da sam bila crna ovca, a Igor da je bi o tinejdžer i da se ne sjeća".

Ne sjećam se koliko je to trajalo ali me onda doktorica pitala pristajem li ostati u bolnici neko vrijeme da vide kakvu bi mi terapiju mogli prepisati, Ja sam slegnula ramenima i htjela reći NEEEE, hoću doma, ali to nije bio deal. Dogovorili smo da ću ostati neko vrijeme, da vidimo mogu li mi pomoći. Na potpis mi je dala neki formular u kojem stoji da pristajem na hospitalizaciju i terapiju (nije specificirano bilo kakvu)

Ondak smo ustali i ona me odvela na svoj odjel, a Igor je išao s nama dok je Mario čekao na prijemnom.

u nastavku - Prva noć na odjelu








srijeda, 21. veljače 2018.

Vratila se ja - I am back

Dragi svi,

evo me natrag. Nekoliko vas je uporno provjeravalo jesam li ja proizvela išta novo. A ja nisam.. Godinama. Sad je došlo ponovno vrijeme pisanja za mene, drugačijeg doduše. Krećem sa serijom blogova koje sam nazvala "Terapeut u Jankomiru".

Zašto? Jer me Hašimoto i niz tužnih i bolnih životnih okolnosti bacio na koljena i kad sam bila na kraju snaga, moj me brat ucijenio na neki način i odveo u Jankomir gdje sam provela mjesec i pol dana. Dijagnoza: ponovljena depresivna epizoda. Čista pjesma.

Možda se neki od vas pitaju kako se to može dogoditi nekom tko je coach i terapeut. No i mi smo samo ljudi, a u literaturi postoji i termin "the wounded healer", ranjeni iscjelitelj.

Ja sam sada dobro. Ne, fantastično sam zapravo. Sljedeća tri mjeseca od doma idem svaki dan i dalje u dnevnu bolnicu i zahvalna sam da postoji mjesto na kojem postoji pomoć za ljude koji pregore, padnu u depresiju ili im se dogode još puno gore stvari.

Jankić, kako ga sad od milja zovem, će od sada za mene biti mjesto na koje se uvijek mogu vratiti bude li mi trebalo. Ali nadam se da neće.

O ovome pišem iz dva razloga; jedan je taj što volim pisati a najbolje pišem o vlastitom iskustvu.  Drugi je jer vjerujem da je bilo dosta stigme kojom su obilježene mentalne bolesti. Mojoj je doduše uzrok Hašimoto ali i niz drugih nemilih događaja o kojima ću u ovom serijalu pisati.

Mislim da me ovo iskustvo učinilo boljim i empatičnijim terapeutom. Nadam se da ćete se na ovaj blog vratiti u velikom broju i da ćete mi ostaviti svoje komentare.

vaša Marina - terapeutkinja iz Jankića