Šta se ti dereš?

Djeca kojoj još nisu priopćili da se deru ili revu kada spontano zapjevaju pjevaju još uvijek dok su ona kojoj je to već rečeno vjerojatno zamukla.

fotka sing and swing by guckstdu


Soto vocce

Nedjelja je oko pola dva, zubata zima grize me za vrat usprkos šalu i visoko uzdignutom ovratniku mog raskošnog kaputa koji je jučer jedan kolega s radionice Metode nazvao „šlafrokom“ :).

Idem prema Amruševoj na posljednji dio EFT seminara. Dobre sam volje, veselim se susretu s grupom. Pjevam sotto voce, ili mrvicu glasnije u kragnu kaputa.

Nisam toga niti svjesna jer sam na posljednjih nekoliko radionica Metode počela raditi na tome da bez obzira na okruženje pustim glas i odvažim se na sve glasnije i slobodnije pjevanje. Shvatila sam konačno da je to moj prirodni alat za dizanje vibracije.

Samo raspali i uživaj!

K'o što bi rek'o jedan od voditelja radionice koji, usput budi rečeno, ima predivan glas i razumije moj pjevački nagon: „Samo raspali i uživaj“. Zapravo tek kad mi je on dao „dozvolu“ sam počela prvo sramežljivo a onda sve hrabrije pjevati; s knedlom u grlu, pa iz grla bez knedle, pa kad bih se potpuno opustila iz trbuha kako se to i radi.

I idem ja tako od Trga prema Amruševoj i nemam pojma da pjevam. Odjednom, okrećem glavu u desno i u vidnom polju opažam gospodina s cool šeširom i lijepim smeđim sportskim cipelama kako me gleda.

Želudac mi se isti tren spušta u petu kao da me ulovio u krađi ili nekom takvom nedjelu. Čovjek je primijetio moju nelagodu, pa će: „Ma neka, baš lijepo pjevate“.

On to samo reda radi...

Hm da, mislim si ja, grabeći prema Praškoj, jedva čekajući da mu nestanem iz vidnog polja.

Srce mi je još neko vrijeme snažno tuklo od „sramote“ što su mene, odraslu ženu uhvatili kako pjevam po cesti; kompliment sam časkom otpisala jer je on to ionako rekao reda radi, i još sam se neko vrijeme osjećala razgolićeno i nekako ranjivo.

Dan je završio, ja sjedim, odmaram, vrtim si film dnevnih događanja i pitam se:

„Kad je to dovraga pjevanje postalo nenormalno; neozbiljno, sramotno i čudno?“

Možda kad su mi prvi puta rekli: Šta se ti dereš?

Vezani članci:

5 načina za izlazak iz rupe
Sumnja u vlastite sposobnosti

Udahni, izdahni i priznaj: bojim se

Strahovi su poput dosadnih rođaka. Nemoguće ih je zauvijek izbjegavati ili se pretvarati da nisu tu. Jer oni su pravi gnjavatori - stalno su nam za petama.

Foto: remisvelisque/Flickr

Tjeskoba je nalik golemom neuzemljenom mentalnom naboju, otprilike kao ogoljela električna žica koja se njiše po zraku. A strahove bi, pak, mogli usporediti s dosadnim rođacima koje ne možemo zauvijek izbjegavati ili se pretvarati da ih ne vidimo. Prije ili kasnije osvanu nam opet na vratima.

Njihovo ignoriranje ili prikrivanje troši goleme količine energije, a kako su zabilježeni u našem polju, kao i svi drugi osjećaji i stanja u kojima se nalazimo, emitiramo ih kao radio valove. Ljudi s kojima dolazimo u interakciju na njih reagiraju, i kao u dobro orkestriranoj predstavi, često nam ih svojom reakcijom uprizoruju.

Sonia Choquette, doktorica metafizičkih znanosti, spisateljica i radijska voditeljica (Trust your vibes na Hay House radiju) tvrdi kako je puno lakše strah na glas priznati, nego li ga potiskivati. Zajedno s riječima "bojim se", energija prethodno uložena u potiskivanje se oslobađa, a strah najčešće rasplinjava.

S time bih se složila, pod uvjetom da se taj čas ne nalazimo u igranju uloge žrtve jer takvo priznanje može dovesti do suza i raspada sistema. OK, dobro, to je ženska reakcija. Što u tim situacijama čine muškarci, ne znam, jer njima je kulturološki plakanje zabranjeno.

Na početku karijere, Sonia je svojoj mentorici koja ju je ohrabrivala da se uhvati pera, objašnjavala da nije u stanju pisati i da ne može biti spisateljica. Naime, još u školi učiteljica ju je uvjerila da pisanje nije zanat kojim bi ona mogla zarađivati za kruh. Mentorica joj je odgovorila: "Naravno da možeš pisati, no prvo si dozvoli da budeš loš pisac". Očekivanja koja su ju pritiskala su splasnula, a Sonia je počela pisati. Napisala je i objavila brojne knjige.

Evo jedne njezine vježbe za smanjivanje tereta vlastitih očekivanja, tjeskobe i straha prije nekog važnog zadatka:

• udah na nos, izdah na usta, i tako nekoliko puta

• osvrnite se oko sebe i počnite imenovati stvari, životinje, biljke ili ljude u vidokrugu. Na primjer: zelena stolica. Pređite pogledom preko njezinih rubova, sve ih primijetite, a onda pređite na drugu stvar, i tako minutu-dvije.

• stavite ruku na područje srca, duboko udahnite, sjetite se da volite ono što radite i umjesto da se uvjeravate u to kako vi to možete, kako to nije ništa strašno, kako to svaka šuša može, i kako bi, dovraga, u ovim godinama već trebali ili morali moći ovo ili ono, jednostavno si priznajte da se bojite. I onda učinite to što ste naumili.

Vježba je efikasna i široko primjenjiva. Uostalom, sastavni je dio Metode, glumačke tehnike Leea Strasberga.

Za inspiraciju pogledajte ovaj video i poslušajte što Sonia kaže o strahu.

Metoda i prisutnost

Bila sam prošli vikend na radionici glumačke tehnike Metoda koja se pripisuje Leeu Strasbergu.

Na neki način zanimljivo ali na momente zbog silnog ponavljanja zamorno i dosadnjikavo, no istovremeno uznemiravajuće, intrigantno i relevantno onome tko želi saznati nešto o sebi ili/i razviti određene nove vještine.

nice to meet you

Ja sam na radionicu išla zbog vježbanja javnog nastupa, a ispalo je da mi je vježbanje prisutnosti bilo značajnije. U prvom dijelu me zapala vježba kuhanja kave u kojoj sam čitav sat samo to ponavljala; svrha – aktiviranje osjećajnog pamćenja za glumce. Za mene vježbanje prisutnosti. I dobro sam zapamtila tu beskrajno dosadnu vježbu, svaku malo se uhvatim da kavu kuham na drugačiji način, pokušavam biti svjesna onoga što radim, tj. skinuti se s automatskog pilota.

Vježba koju zovu relaksacija, i kojoj je osim relaksacije i svrha zbunjivanje unutarnjeg kontrolora, a u koju je uključeno polagano kruženje glavom i istovremeno kontinuirano izbacivanje glasa „a“ u prostor mi je u početku bila prilično teška.

Mislila sam da se s obzirom na svoju edukaciju mogu glasati bez problema, no trebalo mi je neko vrijeme da to uspijem. Dok sam neku večer gledala Armina gotovo osjećala mučninu zbog odnosa sina i oca. Onda sam se sjetila zvuka „a“ i počela sam ga ispuštati svaki puta kad bi mi došlo mučno ili teško.

Koliko bi samo manje stresa pohranjivali u tijelu kad bi takvo ponašanje bilo društveno prihvatljivo.

Npr. prisustvujete nekoj situaciji gdje netko nekoga pegla, možda i ne na neki očit način, ali ste vi osjetljivi na suptilne energije, možda ste i empat. Teško vam je to gledati i slušati, a onda samo zabacite glavu i iz sebe izbacite jedan dugačak „a“.

E to bi mi se jako sviđalo.

Danas ništa od EFT-a. Shvatila sam da se tlačim s obavezom koju sam si nametnula da svakom postu dodajem neki EFT protokol. Ukidam to, nadam se da niste previše razočarani, jer ovaj blog se mijenja. Zove se EFT terapija ali se ne mogu gurati u okvire i ograničavati se samo na jednu tehniku. Mislim da bi novo i primjerenije ime bilo nešto u vezi s postizanjem autentičnosti.