evo me natrag. Nekoliko vas je uporno provjeravalo jesam li ja proizvela išta novo. A ja nisam.. Godinama. Sad je došlo ponovno vrijeme pisanja za mene, drugačijeg doduše. Krećem sa serijom blogova koje sam nazvala "Terapeut u Jankomiru".
Zašto? Jer me Hašimoto i niz tužnih i bolnih životnih okolnosti bacio na koljena i kad sam bila na kraju snaga, moj me brat ucijenio na neki način i odveo u Jankomir gdje sam provela mjesec i pol dana. Dijagnoza: ponovljena depresivna epizoda. Čista pjesma.
Možda se neki od vas pitaju kako se to može dogoditi nekom tko je coach i terapeut. No i mi smo samo ljudi, a u literaturi postoji i termin "the wounded healer", ranjeni iscjelitelj.
Ja sam sada dobro. Ne, fantastično sam zapravo. Sljedeća tri mjeseca od doma idem svaki dan i dalje u dnevnu bolnicu i zahvalna sam da postoji mjesto na kojem postoji pomoć za ljude koji pregore, padnu u depresiju ili im se dogode još puno gore stvari.
Jankić, kako ga sad od milja zovem, će od sada za mene biti mjesto na koje se uvijek mogu vratiti bude li mi trebalo. Ali nadam se da neće.
O ovome pišem iz dva razloga; jedan je taj što volim pisati a najbolje pišem o vlastitom iskustvu. Drugi je jer vjerujem da je bilo dosta stigme kojom su obilježene mentalne bolesti. Mojoj je doduše uzrok Hašimoto ali i niz drugih nemilih događaja o kojima ću u ovom serijalu pisati.
Mislim da me ovo iskustvo učinilo boljim i empatičnijim terapeutom. Nadam se da ćete se na ovaj blog vratiti u velikom broju i da ćete mi ostaviti svoje komentare.
vaša Marina - terapeutkinja iz Jankića
Nema komentara:
Objavi komentar