Pravda za sve noćne ptice

Ja sam jedna od njih ili jedna od vas; jedna od onih koji čitav život trpi komentare tipa „ Ah, Marina se digla u zoru, a ono znate, oko 11“ koji ide uz podrugljiv osmijeh obilno začinjen osudom.

Upravo sam se vratila s jedne ženske večere gdje sam nakon 20 i više godina srela cure s kojima sam se svakog petka spremala za tjedni izlazak u Saloon, što nam je u to doba bio najvažniji događaj tjedna.

Večer je bila sjajna, hvala ti još jednom Nina što si me pozvala, malo onako u điru Seksa i grada, samo što smo mi koju godinu starije od protagonistica te kultne serije.

Midnight by Yuri - off

I eto me doma, prošla je ponoć, pregledavam mailove i u jednom od njih nailazim na preporuku za knjigu dr. Johna Medine „Brain rules“. Još sam uvijek u filmu urnebesnog smijeha i otvorenog necenzuriranog razgovora i nisam raspoložena za čitanje, no opis knjige me dovoljno zaintrigirao pa tražim po YouTubeu.

Nakon drugog videa nailazim na The Morning Guy onaj o ranoraniocima i noćnim pticama a sve u meni kliče; eto nepravda, nepravda! Moj DNK je odredio hoću li veselo cvrkutati s ptičicama čim sunce grane ili ću tek tada krenuti na počinak.

Ukratko Medina u ovom videu objašnjava kako je u našoj DNK zapisano jesmo li jutarnji ili noćni tipovi; a jedno od objašnjenja za jutarnje nefunkcioniranje je i to da smo u neko prethistorijsko doba bili zaduženi da noću dok drugi spavaju bdijemo nad plemenom.

Istraživanja pokazuju da 10 do 20 posto ljudi rano rani dok isti toliki omjer otpada na one kojima je noć kraljica, ostali su negdje u sredini.

Pa kaže Medina: „Kada bi se prirodan ritam ljudi poštivao, možda bi svi tada bili sretniji iučinkovitiji“. Amen, kažem ja.

Evo kako bi se u ovoj situaciji mogao primijeniti EFT:

Kad se suočimo s osudom koja nas gotovo uvijek pogađa osim kad smo u harmoniji a to nije baš svaki dan, prijedlog kucanja:

Iako me osuđuju zbog mog bioritma, ja duboko volim i prihvaćam sebe

Iako mi se čitav život izruguju jer sam noćna ptica, i ne funkcioniram ujutro, ja…..

Iako se zbog toga osjećam krivom i manje vrijednom, ja….

Pa po točkama:

Imam drugačiji bioritam od ostalih ljudi, noćna sam ptica

Ne funkcioniram ujutro ali sam iza ponoći potpuno fit…

Osjećam se krivom i manje vrijednom…

I sve drugo što vam još padne na pamet.

Oprosti ili vuci sa sobom

Krumpir olakšanja

Derek Lin stručnjak je za financije koji svoje zvanje prožima praktičnom taoističkom filozofijom. Evo jedne priče iz njegove riznice, o krumpirima i umijeću opraštanja.

Jednoga dana taoistički mudrac učeniku dade praznu vreću i košaricu punu krumpira. "Razmisli o svim ljudima koji su te nedavno povrijedili ili govorili ružno o tebi. Posebno promisli o onima kojima ne možeš oprostiti. Svako takvo ime ureži u jedan krumpir, pa ih sve stavi u vreću."

Učenik se sjeti mnogih imena i uskoro mu je vreća bila puna krumpira.

"Tjedan dana ćeš nositi vreću sa sobom, kamo god pošao", reče mudrac. "Nakon toga ćemo razgovarati."

Učeniku se zadaća učinila lakom. Nositi okolo vreću krumpira nije bilo posebno teško. No, uskoro mu je postala teretom. Smetala mu je i sve napornije mu je bilo podići ju na rame, iako je bila jednako teška. Nakon nekoliko dana iz vreće je počelo smrdjeti. Izrezbareni krumpiri počeli su trunuti i vonjati. Ne samo što ih je bilo nezgodno vući svugdje sa sobom, nego je to postalo i prilično neugodno.

Napokon je prošlo tjedan dana. Mudrac pozva učenika i upita ga: "Jesi li razmišljao u vezi s ovim?"

"Jesam", odgovori učenik. "Kad nismo u stanju oprostiti, nosimo te svoje negativne osjećaje svuda sa sobom, kao što sam ja nosio krumpire. Negativnost je težak teret, a s vremenom postaje sve teži i neugodniji."

"Da, upravo se to događa. Što misliš, kako možemo olakšati teret?"

"Težeći da oprostimo."

"Oprostiti jednom čovjeku koji te povrijedio značilo bi ukloniti jedan krumpir iz vreće. Koliko je osoba kojima si spreman oprostiti?"

"Dosta sam razmišljao o tome", reče učenik. "Premda to od mene zahtijeva priličan napor, odlučio sam oprostiti svima."

"Odlično, znači da možemo izvaditi sve krumpire. Je li se ovog tjedna još netko ogriješio o tebe?"

Učenik je kratko razmišljao, a onda priznao da je bilo takvih, premda ga je bilo strah da će se njegova prazna vreća opet napuniti krumpirima.

"Učitelju", upita. "Ako nastavim ovako, neće li u mojoj vreći svakog tjedna biti krumpira?"

"Bit će. Dokle ti god ljudi čine nešto nažao ili ružno govore o tebi, dotle će u vreći biti krumpira."

"Ali ne možemo upravljati postupcima drugih. Kako tao u tom slučaju može pomoći?".

"Do taa još nismo ni stigli. Sve o čemu smo do sada razgovarali je uobičajeni odnos prema opraštanju. Razni filozofi i vjere nas uče istome - treba težiti tome da oprostimo jer to je velika vrlina. Ali to nije tao jer tao ne poznaje težnju."

"Što bi to bio tao?"

"Na to pitanje možeš i sam odgovoriti. Ako su krumpiri negativni osjećaji, što je vreća?"

"Vreća je... da nema vreće, ne bih imao u čemu držati krumpire. To je, dakle, nešto u nama što nas tjera da se zadržavamo na osjećaju povrijeđenosti... Znam što je to kod mene: previše držim do toga koliko vrijedim."

"I što će se dogoditi ako prestaneš do toga držati?"

"Tada mi se bilo što što bi ljudi mogli reći ili učiniti neće činiti tako velikim."

"Ako je tako, ne moraš više urezivati imena u krumpire. To znači da nema više tereta, nema više smrada. Put opraštanja je svjesna odluka, ne samo da ćeš odbaciti pokoji krumpir, nego da ćeš odbaciti cijelu vreću."

Izvor: Derek Lin, Tao svaki dan

Via positiva