Tuđe emocije, moje emocije

Ako su vas u djetinjstvu podrugljivo nazivali princezom na zrnu graška ili mimozom, sasvim je moguće da ste intuitivni empat, smatra dr. Judith Orloff.

Foto: JasonTheaker/Flickr

Čitav niz ljudi snažno osjećaja energiju onih koji ih okružuju, kao i osjećaje drugih osoba, a da toga nisu ni svjesni.

Je li vam se dogodilo da se osjećate sasvim dobro i odlične ste volje, a onda vam iz neobjašnjivog razloga raspoloženje padne? Počinjete osjećati nelagodu, umor ili iscrpljenost, bez da razumijete zašto jer se toga časa ništa u vašem životu nije promijenilo.

Ponovi li se takva situacija, osvrnite se i pogledajte tko vas okružuje. Sjedite li u uredu s kolegicom koja emitira tjeskobu, nervozu ili strah? Možda je kući stigao neraspoložen partner, pokunjen kao žalosna vrba, a vi osjećate da to lagano prelazi i na vas? Taman ste htjeli podijeliti radost zbog novog projekta s prijateljicom, a ona niti sluša, niti se zbog vas raduje, već počinje bijesno pričati o svom ušljivom danu? Nije ni čudo da vam je veselje netragom nestalo.

Mi smo, naime, nalik preciznim mjeračima što osjećaju suptilnu energiju koja nas okružuje. Raspoloženje ljudi s kojima se nađemo u društvu s lakoćom prelazi na nas. Samo što smo rijetko toga svjesni.

Ako su vas u djetinjstvu pogrdno nazivali preosjetljivima ili prigovarali da vam sve smeta i da vam se ništa ne smije reći, postoji mogućnost da ste intuitivni empat – odnosno, da snažno proživljavate emocije drugih ljudi. Što nije uvijek najugodnije!

Zapitajte se, jeste li:

• osjetljivi na mirise, buku ili glasno i neprestano brbljanje
• osjetljivi na svoj osobni prostor, pa vam smetaju osobe koje vam stoje preblizu
• na večernje izlaske uvijek idete vlastitim prijevozom, pod izlikom da neovisnost zlata vrijedi, a zapravo vam je jako važno da se kući možete vratiti kad vam ljudi postanu prenaporni, bez obzira na to kako dragi bili
• na tulumima ili sjedjeljkama možete izdržati samo nekoliko sati i onda se morate povući jer osjećate da ste potpuno iscrpljeni ili da postajete razdražljivi
• za regeneraciju vam je potrebna samoća, a ne društvo

Sva je prilika da ste empat ukoliko ste na većinu ovih točaka odgovorili potvrdno.

Nekoliko jednostavnih prijedloga o tome kako se zaštiti i kako se učinkovito pobrinuti za sebe (da, dobro ste pročitali, baš za sebe, jer ako se dovedete do ruba, ionako se nećete moći brinuti za druge) pogledajte u videu dr. Judith Orloff.

Ne govorite li engleski - ukratko: pomaže duboko disanje, meditacija je isto tako odličan alat, no najvažnije je postaviti jasne i čvrste granice, kako se ne biste našli preplavljeni ili sažvakani poput otirača.

Više možete pročitati i u njezinoj knjizi Pozitivna energija (možete je naći na policama domaćih knjižnica) u kojoj govori o deset najvažnijih naputaka za povećanje energije, poboljšavanje odnosa i zaustavljanje onih koji crpe životnu energiju. Dr. Orloff je utemeljiteljica energetske psihijatrije, novog područja koje se bavi suptilnim energetskim elementima zdravlja i ponašanja. Ta nova, zanimljiva disciplina sjedinjuje praksu klasične medicine s novim znanstvenim saznanjima o suptilnim energijama - koje stare tradicije iscjeljivanja štuju kao životnu silu.

priredila: Marina Katarina Grgić

izvor: drjudithorloff.com

Dom i misija

Pričam večeras s prijateljicom na telefon, sjedim u sobi, TV je utišan a kad mi oko zapne za ekran vidim da defiliraju slike prirode koje se izmjenjuju s tekstom ispisanim bijelim slovima na crnoj podlozi.

Dokumentarac zaključim. Čudno u ovo doba ali kod nas zapravo ništa nije čudno. Nakon što sam završila razgovor, pojačavam ton i slušam. Neuobičajen tekst i neuobičajene formulacije, za ovo naše okruženje.

A onda mi se polako krene odmotavati film. A možda je to HOME (Dom) film koji je istovremeno u mnogim zemljama trebao biti prikazan na TV-u, online i pušten u opticaj na DVD-u. Provjeravam u programu i saznajem da je autor dokumentarca o Zemlji Yann Arthus Bertrand, fotograf čiju sam izložbu imala prilike vidjeti 2000. na ogradi parka Luxembourg u Parizu. Jedna od njegovih fotki Sahare od tada stoji na zidu ispred mog radnog stola.

Film još nisam do kraja pogledala, no jesam njegovu prezentaciju na TED-u. Arthus – Bertrand je Francuz i njegov me naglasak kao vremenski stroj katapultirao na sat engleskog gdje su moji francuski kolege govorili baš kao i on.

No najsnažniji od svih osjećaja koje sam kroz tu šetanje po netu osjetila je bilo silno divljenje prema čovjeku koji živi svoj dar punim plućima. Ne znam je li krenuo tim putem lako ili ne, ne znam je li se morao boriti s okolinom, roditeljima i društvom. Jesu li od njega zahtijevali da se primi ozbiljnijeg posla od fotkanja i da zarađuje za život na nekom sigurnom radnom mjestu.

To zapravo i nije ni važno. Ono što je meni značajno je da je Yann Arthus –Bertrand stvorio na tisuće fotografija od kojih mi srce poigrava i koje me inspiriraju.

Osim toga ništa na ovom svijetu nije privlačnije od čeljadeta koje živi svoju svrhu i svoju misiju. Njegova je da nam ukazuje na ljepotu Zemlje i na potrebu da se probudimo i počnemo je tretirati s poštovanjem.

I dok ovo pišem sjetila sam se teksta Marianne Williamson o kojem sam pisala u ovom postu.