Osjećati nesigurnost, strah, tjeskobu, zabrinutost i slična ljudska stanja neka je vrst novodobnog tabua. U trendu je misliti pozitivno, a ostalo zgurati pod tepih.
Svaki put kad se pokušamo ugurati u neki okvir i prikazati se ovakvima ili onakvima, postavljamo si zamku. Svi u sebi nosimo i dobro i loše, programirani smo da osjećamo cijelu skalu emocija. Kada to pokušamo potisnuti, samo smo na gubitku.
U ovo doba Tajne koja i nije nikakva tajna, Zakona privlačenja, Abrahama - Hicksa i svih onih koji su se na njih naknadno naštekali, strah, nesigurnost, zabrinutost i slična ljudska stanja ispada da ne bismo smjeli osjećati jer su u suprotnosti s gore navedenim. To je kako neka vrst novodobnog tabua i skoro da bi nas trebalo biti sram svaki put kad se uplašimo ili naljutimo. U trendu je misliti pozitivno, a ostalo zgurati pod tepih.
Nisu to osjećaji koje bi rado priznali - ja ne bih! Pa, terapeut sam, i bavim se EFT-em, tehnikom kojom bih se morala moći riješiti takozvanih negativnih osjećaja. Koji će mi klijent doći, ako priznam da se bojim, da me boli, da sam u banani?
Pritisak da budem nepogrešiva, u vječnoj harmoniji i pozitivi, proizlazi vjerojatno od osobne projekcije i neuništivo iskrivljene predodžbe o tome kakva treba biti osoba koja se bavi vještinama pomaganja. A zapravo najviše cijenim i najviše me inspiriraju oni koji su u stanju pokazati svoju ranjivost, koji su spremni priznati da se boje, da ih boli, da su jalni i da ima dana kada ne žele ustati iz kreveta.
I ja sam jedna od njih; s istinskim olakšanjem priznajem, evo, pa makar nikad više ne imala niti jednog klijenta u životu.
Kako bi emocije s kojima se teško nosimo ušutkali, još dublje zaranjamo u posao, to ionako donosi dodatne bodove kod šefa i u krugu korporativne zajednice, pojačavamo intenzitet buke koji nas okružuje, peglamo kartice, ubacujemo u sebe goleme količine hrane ili uništavamo male sive stanice raznim zatupljujućim sredstvima, sve u nadi da ćemo ublažiti neobjašnjivu emocionalnu nelagodu, sve samo da se ne susretnemo s neugodnim osjećajima.
U našoj kulturi biti osjetljiv i iskazivati emocije nije pristojno, podobno, niti poželjno. Kad dijete cendra ili plače, odmah mu tutnu u ruke čokoladu. Zašto je onda čudno što nam je to najdraža hrana za utjehu?
Moja omiljena varijanta izbjegavanja takvih emocija je buljenje u TV ekran ili fetus položaj s poplunom preko glave. Osjećam olakšanje zbog svog "priznanja", ali mi se nameće misao da je važno još nešto istaknuti, a to je kako se nosim s tim nemilim stanjima.
Ne uvijek dobro, i ne uvijek lako. Pita me ponekad moja prijateljica Jelena: "Kol'ko ćeš bit' u toj rupi?". Dok sam u njoj i dok se osjećam ko' jado i žrtva uhvati me bijes zbog takvog pristupa; želim suosjećanje i podršku, a ne analizu i zajedljive komentare (a tada mi sve tako zvuči). Kada se iz nje izvučem, postane mi jasno što je željela postići.
Ima dana kada se ne sjetim da znam na koji se način izvući, ima onih kada jedan dio mene baš želi čučati u rupi, ali ima i onih, a ti su sve češći, kada posežem u svoju torbu s alatima i žustro ih primjenjujem. Evo nekih stvari koje mi pomažu:
• brzo hodanje uz neki dobar ritam
• plesanje u kuhinji uz neku od mojih play lista, ovisno o raspoloženju
• žustro marširanje na mjestu. Istovremeno dižem desnu ruku i lijevu nogu i obrnuto; tako se usklađuje rad lijeve i desne strane mozga, a stagnanta energija koja uzrokuje stanja emocionalne blokade se pokreće. Isti efekt postiže se i ordinarnim hodanjem po cesti, uz uvjet da su nam ruke slobodne i da se pokreću u ritmu koraka.
• blago stimuliranje žlijezde timus koja se nalazi na prsima (na tom je mjestu mala izbočina) zatvorenom šakom. Pomaže uskladiti polaritet u tijelu, umiriti tjeskobu i osnažiti imunitet.
• koncentracija na duboko disanje; duboki udah iz trbuha, zadržan dah, pa izdah. Istraživanja su pokazala da nije moguće biti istovremeno pod stresom i duboko disati!
Via positiva
