Pod tepih

Osjećati nesigurnost, strah, tjeskobu, zabrinutost i slična ljudska stanja neka je vrst novodobnog tabua. U trendu je misliti pozitivno, a ostalo zgurati pod tepih.

Svaki put kad se pokušamo ugurati u neki okvir i prikazati se ovakvima ili onakvima, postavljamo si zamku. Svi u sebi nosimo i dobro i loše, programirani smo da osjećamo cijelu skalu emocija. Kada to pokušamo potisnuti, samo smo na gubitku.

U ovo doba Tajne koja i nije nikakva tajna, Zakona privlačenja, Abrahama - Hicksa i svih onih koji su se na njih naknadno naštekali, strah, nesigurnost, zabrinutost i slična ljudska stanja ispada da ne bismo smjeli osjećati jer su u suprotnosti s gore navedenim. To je kako neka vrst novodobnog tabua i skoro da bi nas trebalo biti sram svaki put kad se uplašimo ili naljutimo. U trendu je misliti pozitivno, a ostalo zgurati pod tepih.

Nisu to osjećaji koje bi rado priznali - ja ne bih! Pa, terapeut sam, i bavim se EFT-em, tehnikom kojom bih se morala moći riješiti takozvanih negativnih osjećaja. Koji će mi klijent doći, ako priznam da se bojim, da me boli, da sam u banani?

Pritisak da budem nepogrešiva, u vječnoj harmoniji i pozitivi, proizlazi vjerojatno od osobne projekcije i neuništivo iskrivljene predodžbe o tome kakva treba biti osoba koja se bavi vještinama pomaganja. A zapravo najviše cijenim i najviše me inspiriraju oni koji su u stanju pokazati svoju ranjivost, koji su spremni priznati da se boje, da ih boli, da su jalni i da ima dana kada ne žele ustati iz kreveta.

I ja sam jedna od njih; s istinskim olakšanjem priznajem, evo, pa makar nikad više ne imala niti jednog klijenta u životu.

Kako bi emocije s kojima se teško nosimo ušutkali, još dublje zaranjamo u posao, to ionako donosi dodatne bodove kod šefa i u krugu korporativne zajednice, pojačavamo intenzitet buke koji nas okružuje, peglamo kartice, ubacujemo u sebe goleme količine hrane ili uništavamo male sive stanice raznim zatupljujućim sredstvima, sve u nadi da ćemo ublažiti neobjašnjivu emocionalnu nelagodu, sve samo da se ne susretnemo s neugodnim osjećajima.

U našoj kulturi biti osjetljiv i iskazivati emocije nije pristojno, podobno, niti poželjno. Kad dijete cendra ili plače, odmah mu tutnu u ruke čokoladu. Zašto je onda čudno što nam je to najdraža hrana za utjehu?

Moja omiljena varijanta izbjegavanja takvih emocija je buljenje u TV ekran ili fetus položaj s poplunom preko glave. Osjećam olakšanje zbog svog "priznanja", ali mi se nameće misao da je važno još nešto istaknuti, a to je kako se nosim s tim nemilim stanjima.

Ne uvijek dobro, i ne uvijek lako. Pita me ponekad moja prijateljica Jelena: "Kol'ko ćeš bit' u toj rupi?". Dok sam u njoj i dok se osjećam ko' jado i žrtva uhvati me bijes zbog takvog pristupa; želim suosjećanje i podršku, a ne analizu i zajedljive komentare (a tada mi sve tako zvuči). Kada se iz nje izvučem, postane mi jasno što je željela postići.

Ima dana kada se ne sjetim da znam na koji se način izvući, ima onih kada jedan dio mene baš želi čučati u rupi, ali ima i onih, a ti su sve češći, kada posežem u svoju torbu s alatima i žustro ih primjenjujem. Evo nekih stvari koje mi pomažu:

• brzo hodanje uz neki dobar ritam
• plesanje u kuhinji uz neku od mojih play lista, ovisno o raspoloženju
• žustro marširanje na mjestu. Istovremeno dižem desnu ruku i lijevu nogu i obrnuto; tako se usklađuje rad lijeve i desne strane mozga, a stagnanta energija koja uzrokuje stanja emocionalne blokade se pokreće. Isti efekt postiže se i ordinarnim hodanjem po cesti, uz uvjet da su nam ruke slobodne i da se pokreću u ritmu koraka.
• blago stimuliranje žlijezde timus koja se nalazi na prsima (na tom je mjestu mala izbočina) zatvorenom šakom. Pomaže uskladiti polaritet u tijelu, umiriti tjeskobu i osnažiti imunitet.
• koncentracija na duboko disanje; duboki udah iz trbuha, zadržan dah, pa izdah. Istraživanja su pokazala da nije moguće biti istovremeno pod stresom i duboko disati!

Via positiva

Metoda i prisutnost

Bila sam prošli vikend na radionici glumačke tehnike Metoda koja se pripisuje Leeu Strasbergu.

Na neki način zanimljivo ali na momente zbog silnog ponavljanja zamorno i dosadnjikavo, no istovremeno uznemiravajuće, intrigantno i relevantno onome tko želi saznati nešto o sebi ili/i razviti određene nove vještine.

nice to meet you

Ja sam na radionicu išla zbog vježbanja javnog nastupa, a ispalo je da mi je vježbanje prisutnosti bilo značajnije. U prvom dijelu me zapala vježba kuhanja kave u kojoj sam čitav sat samo to ponavljala; svrha – aktiviranje osjećajnog pamćenja za glumce. Za mene vježbanje prisutnosti. I dobro sam zapamtila tu beskrajno dosadnu vježbu, svaku malo se uhvatim da kavu kuham na drugačiji način, pokušavam biti svjesna onoga što radim, tj. skinuti se s automatskog pilota.

Vježba koju zovu relaksacija, i kojoj je osim relaksacije i svrha zbunjivanje unutarnjeg kontrolora, a u koju je uključeno polagano kruženje glavom i istovremeno kontinuirano izbacivanje glasa „a“ u prostor mi je u početku bila prilično teška.

Mislila sam da se s obzirom na svoju edukaciju mogu glasati bez problema, no trebalo mi je neko vrijeme da to uspijem. Dok sam neku večer gledala Armina gotovo osjećala mučninu zbog odnosa sina i oca. Onda sam se sjetila zvuka „a“ i počela sam ga ispuštati svaki puta kad bi mi došlo mučno ili teško.

Koliko bi samo manje stresa pohranjivali u tijelu kad bi takvo ponašanje bilo društveno prihvatljivo.

Npr. prisustvujete nekoj situaciji gdje netko nekoga pegla, možda i ne na neki očit način, ali ste vi osjetljivi na suptilne energije, možda ste i empat. Teško vam je to gledati i slušati, a onda samo zabacite glavu i iz sebe izbacite jedan dugačak „a“.

E to bi mi se jako sviđalo.

Danas ništa od EFT-a. Shvatila sam da se tlačim s obavezom koju sam si nametnula da svakom postu dodajem neki EFT protokol. Ukidam to, nadam se da niste previše razočarani, jer ovaj blog se mijenja. Zove se EFT terapija ali se ne mogu gurati u okvire i ograničavati se samo na jednu tehniku. Mislim da bi novo i primjerenije ime bilo nešto u vezi s postizanjem autentičnosti.

Pravda za sve noćne ptice

Ja sam jedna od njih ili jedna od vas; jedna od onih koji čitav život trpi komentare tipa „ Ah, Marina se digla u zoru, a ono znate, oko 11“ koji ide uz podrugljiv osmijeh obilno začinjen osudom.

Upravo sam se vratila s jedne ženske večere gdje sam nakon 20 i više godina srela cure s kojima sam se svakog petka spremala za tjedni izlazak u Saloon, što nam je u to doba bio najvažniji događaj tjedna.

Večer je bila sjajna, hvala ti još jednom Nina što si me pozvala, malo onako u điru Seksa i grada, samo što smo mi koju godinu starije od protagonistica te kultne serije.

Midnight by Yuri - off

I eto me doma, prošla je ponoć, pregledavam mailove i u jednom od njih nailazim na preporuku za knjigu dr. Johna Medine „Brain rules“. Još sam uvijek u filmu urnebesnog smijeha i otvorenog necenzuriranog razgovora i nisam raspoložena za čitanje, no opis knjige me dovoljno zaintrigirao pa tražim po YouTubeu.

Nakon drugog videa nailazim na The Morning Guy onaj o ranoraniocima i noćnim pticama a sve u meni kliče; eto nepravda, nepravda! Moj DNK je odredio hoću li veselo cvrkutati s ptičicama čim sunce grane ili ću tek tada krenuti na počinak.

Ukratko Medina u ovom videu objašnjava kako je u našoj DNK zapisano jesmo li jutarnji ili noćni tipovi; a jedno od objašnjenja za jutarnje nefunkcioniranje je i to da smo u neko prethistorijsko doba bili zaduženi da noću dok drugi spavaju bdijemo nad plemenom.

Istraživanja pokazuju da 10 do 20 posto ljudi rano rani dok isti toliki omjer otpada na one kojima je noć kraljica, ostali su negdje u sredini.

Pa kaže Medina: „Kada bi se prirodan ritam ljudi poštivao, možda bi svi tada bili sretniji iučinkovitiji“. Amen, kažem ja.

Evo kako bi se u ovoj situaciji mogao primijeniti EFT:

Kad se suočimo s osudom koja nas gotovo uvijek pogađa osim kad smo u harmoniji a to nije baš svaki dan, prijedlog kucanja:

Iako me osuđuju zbog mog bioritma, ja duboko volim i prihvaćam sebe

Iako mi se čitav život izruguju jer sam noćna ptica, i ne funkcioniram ujutro, ja…..

Iako se zbog toga osjećam krivom i manje vrijednom, ja….

Pa po točkama:

Imam drugačiji bioritam od ostalih ljudi, noćna sam ptica

Ne funkcioniram ujutro ali sam iza ponoći potpuno fit…

Osjećam se krivom i manje vrijednom…

I sve drugo što vam još padne na pamet.

Oprosti ili vuci sa sobom

Krumpir olakšanja

Derek Lin stručnjak je za financije koji svoje zvanje prožima praktičnom taoističkom filozofijom. Evo jedne priče iz njegove riznice, o krumpirima i umijeću opraštanja.

Jednoga dana taoistički mudrac učeniku dade praznu vreću i košaricu punu krumpira. "Razmisli o svim ljudima koji su te nedavno povrijedili ili govorili ružno o tebi. Posebno promisli o onima kojima ne možeš oprostiti. Svako takvo ime ureži u jedan krumpir, pa ih sve stavi u vreću."

Učenik se sjeti mnogih imena i uskoro mu je vreća bila puna krumpira.

"Tjedan dana ćeš nositi vreću sa sobom, kamo god pošao", reče mudrac. "Nakon toga ćemo razgovarati."

Učeniku se zadaća učinila lakom. Nositi okolo vreću krumpira nije bilo posebno teško. No, uskoro mu je postala teretom. Smetala mu je i sve napornije mu je bilo podići ju na rame, iako je bila jednako teška. Nakon nekoliko dana iz vreće je počelo smrdjeti. Izrezbareni krumpiri počeli su trunuti i vonjati. Ne samo što ih je bilo nezgodno vući svugdje sa sobom, nego je to postalo i prilično neugodno.

Napokon je prošlo tjedan dana. Mudrac pozva učenika i upita ga: "Jesi li razmišljao u vezi s ovim?"

"Jesam", odgovori učenik. "Kad nismo u stanju oprostiti, nosimo te svoje negativne osjećaje svuda sa sobom, kao što sam ja nosio krumpire. Negativnost je težak teret, a s vremenom postaje sve teži i neugodniji."

"Da, upravo se to događa. Što misliš, kako možemo olakšati teret?"

"Težeći da oprostimo."

"Oprostiti jednom čovjeku koji te povrijedio značilo bi ukloniti jedan krumpir iz vreće. Koliko je osoba kojima si spreman oprostiti?"

"Dosta sam razmišljao o tome", reče učenik. "Premda to od mene zahtijeva priličan napor, odlučio sam oprostiti svima."

"Odlično, znači da možemo izvaditi sve krumpire. Je li se ovog tjedna još netko ogriješio o tebe?"

Učenik je kratko razmišljao, a onda priznao da je bilo takvih, premda ga je bilo strah da će se njegova prazna vreća opet napuniti krumpirima.

"Učitelju", upita. "Ako nastavim ovako, neće li u mojoj vreći svakog tjedna biti krumpira?"

"Bit će. Dokle ti god ljudi čine nešto nažao ili ružno govore o tebi, dotle će u vreći biti krumpira."

"Ali ne možemo upravljati postupcima drugih. Kako tao u tom slučaju može pomoći?".

"Do taa još nismo ni stigli. Sve o čemu smo do sada razgovarali je uobičajeni odnos prema opraštanju. Razni filozofi i vjere nas uče istome - treba težiti tome da oprostimo jer to je velika vrlina. Ali to nije tao jer tao ne poznaje težnju."

"Što bi to bio tao?"

"Na to pitanje možeš i sam odgovoriti. Ako su krumpiri negativni osjećaji, što je vreća?"

"Vreća je... da nema vreće, ne bih imao u čemu držati krumpire. To je, dakle, nešto u nama što nas tjera da se zadržavamo na osjećaju povrijeđenosti... Znam što je to kod mene: previše držim do toga koliko vrijedim."

"I što će se dogoditi ako prestaneš do toga držati?"

"Tada mi se bilo što što bi ljudi mogli reći ili učiniti neće činiti tako velikim."

"Ako je tako, ne moraš više urezivati imena u krumpire. To znači da nema više tereta, nema više smrada. Put opraštanja je svjesna odluka, ne samo da ćeš odbaciti pokoji krumpir, nego da ćeš odbaciti cijelu vreću."

Izvor: Derek Lin, Tao svaki dan

Via positiva

Obama - epohalni pomak na razini svijesti

YES WE CAN!

Ovo nije politički blog no bez obzira koliko se mi ograđivali od politike ona je svakodnevni dio naših malih i velikih života.

Iako je SAD preko bare, izbor koji su napravili stanovnici te velike svjetske sile odrazit će se i na nas male Hrvate, na ovaj ili onaj način.

U posljednjih tjedan dana duboko sam bila dirnuta činjenicom da je američki narod prepoznao poruku jedinstva, suradnje i mira koju im je njihov novo izabrani predsjednik ponudio.

Jasno je da je ona prilagođena i "prispodobljena" da bi imala što veći učinak i u konačnici donijela pobjedu; za što je navodno najzaslužniji Davide Axelrod Obamin spin doktor. But nevertheless...

Kritična je masa za razliku od politike straha, rata i zastrašivanja odabrala politiku mira, jedinstva i harmonije ali i kao što piše danas Jergović "najvećeg manjinca za svog novog predsjednika".

Nemam pojma kako će se Obama nositi sa svime što ga kao predsjednika čeka ali ono što je ovdje epohalno za čitavu ljudsku rasu je promjena koja se zbila na razini svijesti američkog naroda a uzročno posljedičnim efektom i na razini svekolikog ljudskog roda.

Gledajući vijesti desilo (desiti se nije čisto hrvatski glagol veli Branka, moja kolegica lektorica, ali je on glagol iz mog vokabulara, pa neka ga) mi se da brišem suze od razdraganosti i molim sve pozitivne sile da čuvaju i njega i njegovu obitelj od zastranjivanja ili bilo kakvih drugih nezgoda.

Nadam se da će ova promjena dovesti do lančane reakcije kako na globalnoj tako i na regionalnoj razini.

Michelle Obama: Be Not Afraid

Surogatno kucanje i kucanje za buduće događaje

EFT se može raditi i surogatno (što znači da mi ustvrđujemo da predstavljamo osobu za koju to radimo) a i za budućnost pa bismo se svi kao u svojevrsnoj molitvi za novog predsjednika mogli priključiti npr, ovako:

Iako sam preuzeo vruć krumpir i neće mi biti lako, ja volim i podržavam sebe, a podržava me i većina mojih sunarodnjaka.

Iako su problemi veliki i složeni, ja biram uvijek odabrati najbolje rješenje za sveukupno čovječanstvo i uvijek se pouzdati u svoju intuiciju.

Iako mi neće biti lako ja biram ostati dosljedan sebi i svoju dužnost obavljati na najbolji mogući naći.

Pa po svim točkama ključne riječi.

Naravno ovo je samo jedan primjer koji jednostavno možemo prilagoditi sebi i nekoj svojoj situaciji. Kod suragatnog kucanja je važno naglasiti da manipulacija ne funkiconira; ne možete kucati za djecu da bi ih natjerali da se ponašaju onako kako vama odgovara, ili za muža da se digne s kauča i pomogne vam oko kućnih poslova.