Jin Shin Jyutsu za smirivanje preopterećenog uma

Crtež chat GPT

Kad nas mozak zatrpa scenarijima koje još ne možemo riješiti

 Danas ću vam pisati o jednoj tehnici koja je meni pomogla da smirim nervni sustav a koja nije EFT.

U posljednje vrijeme moj um stalno pokušava ići u budućnost, zastrašujući me  raznim neugodnim scenarijima. Jedna misao povuče drugu, pa treću, pa vrlo brzo više ne razmišljam samo o jednom problemu ili jednoj odluci, nego o cijeloj budućnosti odjednom.

To je iscrpljujuće za tijelo. Posebno kad se suočavamo s nečim velikim i neizvjesnim.

Nedavno sam naišla na jednostavnu tehniku iz Jin Shin Jyutsu prakse i iskreno me iznenadilo koliko mi je pomogla regulirati nervni sustav. Koristim je nekoliko puta dnevno, posebno kad sjedim, gledam nešto ili osjetim da mi tijelo postaje hipervigilentno, da sam se stisnula ko' čvarak.

Tehnika nije komplicirana. Ne traži savršenu koncentraciju. Ali traži nešto drugo: prisutnost.

Kad nježno držimo prste i usporimo disanje, tijelo često dobije signal da možda ne mora rješavati svih 100 problema upravo sada. Napetost u tijelu se smanjuje, ramena se opuštaju.

Kako izgleda praksa

Koristimo ruke i prste na njima. Prvo radimo na jednoj a onda i na drugoj ruci. Jednom rukom nježno obuhvatimo prst druge ruke. Bez stiskanja i bez forsiranja. Samo lagan kontakt i mirno disanje.

Možemo držati svaki prst nekoliko minuta ili koliko nam treba za samo nekoliko sporih udaha. Nekada možemo raditi samo na nekom od prstiju.

Važno je ne raditi tehniku mehanički dok smo potpuno odsutni. Nije poanta da “odradimo nešto korisno”, nego da barem malo vratimo pažnju u tijelo i sadašnji trenutak.

Ponekad već i nekoliko minuta sporijeg disanja i kontakta s rukama može prekinuti spiralu katastrofičnih scenarija.

Kratki vodič

Palac — briga, pretjerano anticipatorno razmišljanje — želudac/slezena
Kažiprst — strah, anksioznost — bubrezi/mjehur
Srednji prst — ljutnja, frustracija — jetra/žuč
Prstenjak — tuga — pluća/debelo crijevo
Mali prst — nesigurnost, napetost — srce/tanko crijevo
Dlan — opći balans i smirivanje sustava

Svaki prst možemo držati 2–5 minuta ili samo nekoliko sporih udaha.
Dlan držimo tako da nježno obuhvatimo centar druge ruke bez pritiska s nekoliko prstiju ili samo palcem. Navedeni organi znače da taj određeni prst djeluje na njih. Kao npr. u akupresuri.

Kad nam treba nešto jednostavno

Ponekad nemamo kapacitet za dugu meditaciju, analizu emocija ili stalno popravljanje sebe. Ponekad nam treba samo nešto dovoljno jednostavno da tijelo dobije blagi osjećaj sigurnosti.

I možda nećemo odmah riješiti problem koji nas čeka. Ali možemo pomoći nervnom sustavu da ne živi unaprijed deset verzija budućnosti odjednom.

Kako početi primijenjivati EFT kad nam je (SUD) intenzitet osjećaja previsok

Photo by Alex Green from Pexels

 Ima dana kad smo toliko uznemireni da nam se čini da ništa ne pomaže. Niti jedna tehnika, niti jedan ritual. Ništa.

Kad se tako osjećamo, kad nam je sve previše, ne idemo dublje,  dajemo si više prostora. Evo što to znači:

Postoje trenuci kad znamo što trebamo napraviti.
Znamo da bi EFT mogao pomoći.

Ali čim pokušamo tapkati, previše nam je. Iritira nas i tapkanje. Iritira nas sve.

Emocija se pojačava.
Tijelo se stisne kao čvarak.

I često tada mislimo da radimo nešto krivo.
Da nismo dovoljno spremni.
Ili da trebamo stisnuti zube I nastaviti. No to je kontraproduktivno.

Ali možda nije stvar u tome da idemo dublje. Ne trebamo previše kopati.
Možda trebamo u izjavama skripte biti općenitiji.

Kad je intenzitet previsok, naš nervni sustav ne treba više fokusa na problem, treba više prostora.

To znači da ne ulazimo direktno u emociju.
Ne imenujemo sve.
Ne pokušavamo sve “riješiti”.

Nego radimo ono što tijelo može podnijeti. Uvijek slušamo tijelo i njegove poruke. To je od presudne važnosti jer ono nikada ne laže.

Umjesto preciznog imenovanja emocije možemo samo reći
“ovo nešto što me uznemiruje” ili " užasno sam uznemirena"
umjesto da idemo u detalje.

Možemo se osvrnuti oko sebe i primijtiti prostor oko sebe
umjesto da ostanemo samo u osjećaju.

Možemo tapkati uz neutralnije rečenice koje ne pojačavaju intenzitet

To nije izbjegavanje.
To je regulacija.

I upravo tako gradimo kapacitet da kasnije možemo ići dublje ali sigurno.

EFT skripta: kada je intenzitet previsok

Zašto nam je teško primati (i zašto to nije pitanje karaktera)

 

Photo by Mihaela Claudia Puscas from Pexels

Photo by Mihaela Claudia Puscas from Pexels: https://www.pexels.com/photo/elegant-portrait-of-a-confident-woman-outdoors-33175452/Photo by Mihaela Claudia Puscas from Pexels: https://www.pexels.com/photo/confident-brunette-woman-in-chic-outfit-33149353/

Postoji nešto o čemu rijetko govorimo, ali mnogi od nas to prepoznaju u sebi.

Ne znamo primati.

Ne znamo primiti kompliment a da ga umanjimo.
Ne znamo primiti pomoć a da se odmah ne osjećamo dužni.
Ne znamo zadržati novac bez unutarnjeg nemira.
Ne znamo pustiti ljubav da dođe blizu bez da je preispitujemo ili odgurujemo.

I onda to često objašnjavamo na način koji nas dodatno boli.

Mislimo da smo nezahvalni.
Da nešto s nama nije u redu.
Da ne zaslužujemo dobre stvari.

Ali ono što kroz iskustvo sve jasnije vidimo jest nešto drugo.

Ovo nije priča o karakteru.
Ovo je priča o tijelu.

Nesposobnost primanja nije mana ličnosti. To je stanje u kojem se nalazi naš živčani sustav.

Kad smo dugo u napetosti, u stanju preživljavanja, pod stresom naše tijelo ne prepoznaje “dobro” kao sigurno. Prepoznaje ga kao nešto nepoznato. A nepoznato naš nervni sustav često interpretira kao nešto opasno.

Izvana to izgleda kao odbijanje, a iznutra je zapravo zaštita.

Odgurnemo kompliment.
Ne uzmemo ponuđenu pomoć.
Olako potrošimo ili poklonimo novac.
Zatvorimo se pred bliskošću.

Ne zato što ništa od toga ne želimo.
Nego zato što za naše tijelo primanje nije sigurno.

To je mjesto od kojeg krećemo.

Ne popravljamo sebe.
Gradimo osjećaj sigurnosti u tijelu, korak po korak.

EFT skripta koja nam može pomoći napraviti taj korak

Karate točka Iako mi je neugodno primiti nešto dobro, potpuno se podržavam dok ne naučim drugačije 

Iako dio mene odbija primiti, dopuštam si razumjeti zašto
Iako se zatvaram pred dobrim stvarima, biram graditi osjećaj sigurnosti u tijelu

Obrva Nešto u meni se stisne kad trebam nešto primiti
Vanjski kut oka Kao da to nije sigurno za moje tijelo
Ispod oka Kao da odmah moram uzvratiti ili pobjeći
Ispod nosa Kao da postoji skrivena cijena
Brada I moje tijelo to pamti
Ključna kost Možda me pokušava zaštititi
Ispod ruke I to ima smisla s obzirom na moju prošlost
Vrh glave Sada biram polako učiti da je to stari obrazac

Obrva Ne moram se tjerati da primam
Vanjski kut oka Mogu prvo graditi osjećaj sigurnosti
Ispod oka Korak po korak
Ispod nosa Bez pritiska
Brada Bez dokazivanja
Ključna kost Moje tijelo može učiti
Ispod ruke Da je sigurno primiti malo po malo
Vrh glave I to je dovoljno za danas

Kada tijelo ne osjeća sigurnost (čak i kad je “sve u redu”)

   

Photo by Masoud Parnoon on Unsplash

 Fizička sigurnost i emocionalni stres

Ovaj tekst inspiriran je riječima Nick-a Ortner-a, koje je podijelio nakon intervjua s Lewis-om Howes-om, i govori o nečemu što često previdimo, govori o osjećaju sigurnosti u vlastitom tijelu.

Koliko puta smo si rekli da je sve u redu?

I možda objektivno jest.
Imamo krov nad glavom. Hranu. Funkcioniramo.

Ali tijelu i našem živčanom sustavu to nije dovoljno.

Tijelo reagira na osjećaje.

Lewis Howes pitao je Nicka što misli da je uzrok stresa.
Nick je odgovorio: osjećaj sigurnosti. Dio nas jednostavno se ne osjeća sigurno.

Većina nas je fizički sigurna.
Imamo krov nad glavom. Imamo hranu. Više manje smo u redu.

Ali jesmo li uredu I emocionalno?
Kao da smo pod opsadom svaki dan.

Računi. Kredit. Poruke. Mailovi. Obavijesti koje ne prestaju.
Pritisak da držimo korak. Pritisak da izdržimo.
Osjećaj da će se sve raspasti ako stanemo samo na sekundu.

Naše tijelo ne zna razliku između toga i stvarne prijetnje životu.

Pokreće isti stresni odgovor na izvod kreditne kartice kao i na medvjeda u dnevnom boravku.

Kortizol raste. Mišići se stežu. Dah postaje plitak.
Aktivira se reakcija borbe ili bijega. Cijeli dan. Svaki dan.
Zbog stvari koje nas fizički neće ozlijediti — ali ih tako doživljavamo.

I gotovo nikad ne stanemo i ne kažemo jednu stvar koju naš živčani sustav zapravo treba čuti:

“Sigurna sam u svom tijelu.”

Kada smo zadnji puta to stvarno osjetili?

Umjesto toga govorimo i sebi I drugima:

“Dobro sam”.
“Snalazim se”.
Ali gotovo nikada se ne osjećamo sigurno u svom tijelu, u svom životu, u sadašnjem trenutku.

To je ono gdje nam taping pomaže.
On direktno poručuje dijelu mozga, koji stalno pali alarm, da smo sigurni te da može prestati slati signal straha i osjećaj da smo nečim ugroženi.

Ne radi se o pozitivnom razmišljanju.
Niti o stiskanju zubiju i forsiranju da idemo dalje.
Nego o fizičkom smirivanju živčanog sustava — jer je to mjesto gdje sve počinje.

Možda nam treba samo jedan trenutak u kojem naše tijelo napokon dobiva poruku koju čeka:

Sigurno je stati.
Sigurno je biti ovdje.
Sigurno je biti u mom tijelu.