Zašto nam je teško primati (i zašto to nije pitanje karaktera)

 

Photo by Mihaela Claudia Puscas from Pexels

Photo by Mihaela Claudia Puscas from Pexels: https://www.pexels.com/photo/elegant-portrait-of-a-confident-woman-outdoors-33175452/Photo by Mihaela Claudia Puscas from Pexels: https://www.pexels.com/photo/confident-brunette-woman-in-chic-outfit-33149353/

Postoji nešto o čemu rijetko govorimo, ali mnogi od nas to prepoznaju u sebi.

Ne znamo primati.

Ne znamo primiti kompliment a da ga umanjimo.
Ne znamo primiti pomoć a da se odmah ne osjećamo dužni.
Ne znamo zadržati novac bez unutarnjeg nemira.
Ne znamo pustiti ljubav da dođe blizu bez da je preispitujemo ili odgurujemo.

I onda to često objašnjavamo na način koji nas dodatno boli.

Mislimo da smo nezahvalni.
Da nešto s nama nije u redu.
Da ne zaslužujemo dobre stvari.

Ali ono što kroz iskustvo sve jasnije vidimo jest nešto drugo.

Ovo nije priča o karakteru.
Ovo je priča o tijelu.

Nesposobnost primanja nije mana ličnosti. To je stanje u kojem se nalzi naš živčani sustav.

Kad smo dugo u napetosti, u stanju preživljavanja, pod stresom naše tijelo ne prepoznaje “dobro” kao sigurno.Prepoznaje ga kao nešto nepoznato. A nepoznato naš nervni sustav često interpretira kao nešto opasno.

Izvana to izgleda kao odbijanje, a iznutra je zapravo zaštita.

Odgurnemo kompliment.
Ne uzmemo ponuđenu pomoć.
Olako potrošimo ili poklonimo novac.
Zatvorimo se pred bliskošću.

Ne zato što ništa od toga ne želimo.
Nego zato što za naše tijelo primanje nije sigurno.

To je mjesto od kojeg krećemo.

Ne popravljamo sebe.
Gradimo osjećaj sigurnosti u tijelu, korak po korak.

EFT skripta koja nam može pomoći napraviti taj korak

Karate točka Iako mi je neugodno primiti nešto dobro, potpuno se podržavam dok ne naučim drugačije 

Iako dio mene odbija primiti, dopuštam si razumjeti zašto
Iako se zatvaram pred dobrim stvarima, biram graditi osjećaj sigurnosti u tijelu

Obrva Nešto u meni se stisne kad trebam primiti
Vanjski kut oka Kao da to nije sigurno za moje tijelo
Ispod oka Kao da odmah moram uzvratiti ili pobjeći
Ispod nosa Kao da postoji skrivena cijena
Brada I moje tijelo to pamti
Ključna kost Možda me pokušava zaštititi
Ispod ruke I to ima smisla s obzirom na moju prošlost
Vrh glave Sada biram polako učiti da je je to stari obrazac

Obrva Ne moram se tjerati da primam
Vanjski kut oka Mogu prvo graditi osjećaj sigurnosti
Ispod oka Korak po korak
Ispod nosa Bez pritiska
Brada Bez dokazivanja
Ključna kost Moje tijelo može učiti
Ispod ruke Da je sigurno primiti malo po malo
Vrh glave I to je dovoljno za danas

U sljedećem nastavku ulazimo dublje u ono što se događa u tijelu kada smo dugo u stanju preživljavanja i zašto tada gubimo kapacitet za primanje.

Kada tijelo ne osjeća sigurnost (čak i kad je “sve u redu”)

   

Photo by Masoud Parnoon on Unsplash

 Fizička sigurnost i emocionalni stres

Ovaj tekst inspiriran je riječima Nick-a Ortner-a, koje je podijelio nakon intervjua s Lewis-om Howes-om, i govori o nečemu što često previdimo, govori o osjećaju sigurnosti u vlastitom tijelu.

Koliko puta smo si rekli da je sve u redu?

I možda objektivno jest.
Imamo krov nad glavom. Hranu. Funkcioniramo.

Ali tijelu i našem živčanom sustavu to nije dovoljno.

Tijelo reagira na osjećaje.

Lewis Howes pitao je Nicka što misli da je uzrok stresa.
Nick je odgovorio: osjećaj sigurnosti. Dio nas jednostavno se ne osjeća sigurno.

Većina nas je fizički sigurna.
Imamo krov nad glavom. Imamo hranu. Više manje smo u redu.

Ali jesmo li uredu I emocionalno?
Kao da smo pod opsadom svaki dan.

Računi. Kredit. Poruke. Mailovi. Obavijesti koje ne prestaju.
Pritisak da držimo korak. Pritisak da izdržimo.
Osjećaj da će se sve raspasti ako stanemo samo na sekundu.

Naše tijelo ne zna razliku između toga i stvarne prijetnje životu.

Pokreće isti stresni odgovor na izvod kreditne kartice kao i na medvjeda u dnevnom boravku.

Kortizol raste. Mišići se stežu. Dah postaje plitak.
Aktivira se reakcija borbe ili bijega. Cijeli dan. Svaki dan.
Zbog stvari koje nas fizički neće ozlijediti — ali ih tako doživljavamo.

I gotovo nikad ne stanemo i ne kažemo jednu stvar koju naš živčani sustav zapravo treba čuti:

“Sigurna sam u svom tijelu.”

Kada smo zadnji puta to stvarno osjetili?

Umjesto toga govorimo i sebi I drugima:

“Dobro sam”.
“Snalazim se”.
Ali gotovo nikada se ne osjećamo sigurno u svom tijelu, u svom životu, u sadašnjem trenutku.

To je ono gdje nam taping pomaže.
On direktno poručuje dijelu mozga, koji stalno pali alarm, da smo sigurni te da može prestati slati signal straha i osjećaj da smo nečim ugroženi.

Ne radi se o pozitivnom razmišljanju.
Niti o stiskanju zubiju i forsiranju da idemo dalje.
Nego o fizičkom smirivanju živčanog sustava — jer je to mjesto gdje sve počinje.

Možda nam treba samo jedan trenutak u kojem naše tijelo napokon dobiva poruku koju čeka:

Sigurno je stati.
Sigurno je biti ovdje.
Sigurno je biti u mom tijelu.