Privlačimo li ono što želimo a naša unutarnja frekvencija to ne uspijeva zadržati? prvi dio

 

Pitanje koje si mnogi od nas postavljaju možda nije pravo pitanje.

Pitamo se: zašto ne privlačim više onoga što želim?

Gradimo strategije oko privlačenja. Učimo kako magnetizirati ono što želimo. Usavršavamo svoje ponude, radimo na svojoj frekvenciji, produbljujemo vizualizacije. I nije da je to pogrešno. Sve to može biti važno.

Ali ispod tog pitanja krije se jedno preciznije i neugodnije pitanje:

Što se događa s onim što nam već dolazi?

Jer mnogima od nas stvari zapravo dolaze.

Novac dođe, a zatim nekako iscuri kroz troškove koji su se činili opravdanima, ulaganja koja su izgledala razumno ili velikodušnost koja je djelovala ispravno.

Ljubav dođe, a nešto u nama stvori udaljenost prije nego li se uspije pretvoriti u stabilnu vezu.

Prilika se pojavi, a um izgradi savršeno logično objašnjenje zašto baš sada nije pravi trenutak.

Zdravlje se počne poboljšavati, a pojavi se novi simptom koji zauzme mjesto starog.

To nije pomanjkanje prilike.

Možda je problem u kapacitetu našeg unutarnjeg spremnika.

Rane “nedostojnosti” ne djeluju kao uvjerenje koje možemo jednostavno prepoznati i preoblikovati. One djeluju kao strukturne pukotine.

Utisnute su u živčani sustav, duboko u razdoblju života kada smo upijali emocionalnu frekvenciju ljudi oko sebe i njihov odnos prema našoj vrijednosti shvaćali kao činjenicu.

Previše si.

Previše tražiš.

Šta misliš tko si ti?

To za dječji živčani sustav nisu bila mišljenja.

To su bile upute za preživljavanje.

I tijelo se počelo organizirati oko njih.

Počelo je zatvarati sposobnost potpunog primanja.

Sposobnost zadržavanja bez krivnje.

Sposobnost da prihvatimo obilje bez potrebe da nesvjesno stvorimo razlog zbog kojeg ga moramo sabotirati..

Posuda koja ima pukotinu neće postati puna samo zato što u nju ulijevamo više.

Iscrpit će se pokušavajući zadržati ono što neprestano curi van.

Možemo povećavati protok koliko god želimo.

Ako nismo adresirali spremnik, zadržavanje obilja na svim razinama I dalje je nemoguće.

Svaki dobitak prati tih, uvjerljiv i gotovo neprimjetan gubitak.

Možda naš zadatak nije u tome da privučemo više.

Možda je naš zadatak da popravimo strukturu na razini živčanog sustava, tamo gdje su pukotine nastale.

Kako početi popravljati spremnik koji ne zna primati

Počnimo s primanjem.

Upravo onim činom koji je naš unutarnji sustav možda godinama izbjegavao.

1. Prisjetimo se nečega što nam je došlo, ali smo sabotirali

Možda je to bio kompliment koji smo odmah odbacili.

Možda novac koju smo odmah potrošili.

Možda prilika koju smo brzo odbili.

Nemojmo analizirati zašto.

Stavimo ruku na prsa i zapitajmo se:

Što je u zadržavanju toga djelovalo prijeteće?

Odgovor koji se pojavi, koliko god bio tih, možda pokazuje gdje se nalazi pukotina.

2. Vježbajmo stanku primanja

Sljedeći put kada nešto stigne:

lijepa riječ

dobra vijest

uplata

neočekivani poklon

zastanimo.

Stavimo obje ruke na srce.

Tri puna udaha.

Jedini nam je zadatak dopustiti da to sjedne.

Ne metaforički.

Fizički.

Dopustimo da tijelo osjeti kontakt prije nego što nešto učinimo s tim iskustvom.

3. Primijetimo poriv da odmah uzvratimo ili umanjimo

Možda poželimo odmah vratiti uslugu.

Možda umanjiti kompliment.

Možda objasniti zašto to nije ništa posebno.

Možda preusmjeriti pažnju na nekoga drugoga.

Taj poriv nije problem.

Možda upravo on štiti staru pukotinu.

Umjesto da ga slijedimo, pokušajmo ostati prisutni.

Trideset sekundi.

Jednu minutu.

Svaki put kada nešto primimo bez curenja, naš spremnik postaje malo sposobniji zadržati ono što nam dolazi.

4. Svaki dan zapišimo jednu stvar koja je došla i ostala

Nešto što smo primili bez krivnje.

Bez potrebe da to odmah raspršimo.

Bez potrebe da ga zaslužujemo iznova.

Tako učimo živčani sustav novoj mogućnosti:

Imati, zadržati nije nešto zbog čega ćemo biti kažnjeni.

Sigurno je zadržati.

Sigurno je primiti.

Punoća je dopuštena.

Ovaj proces možda nema mnogo veze s privlačenjem.

Možda ima mnogo više veze s učenjem kako ostati otvoren za ono što je već stiglo.

 

U sljedećem blogu vam pišem EFT skriptu koja će nam pomoći da adresiramo ovaj problem.

 

Kad novac postane prijatelj kojeg stalno odbijamo

Prijatelji FB via HEER

Ponekad među svim ozbiljnim temama o novcu zaboravimo pogledati i onu jednostavniju, gotovo dječju perspektivu. A baš nam takve perspektive nekad najviše otkriju.

Svi nekako primjećujemo da određene osobe imaju „sreću“ s novcem i kao da uvijek imaju dovoljno, bez obzira na okolnosti. Dok se druge stalno bore s osjećajem manjka i kao da im novac neprestano izmiče.

Naša energija prema novcu ne stvara se samo kroz brojke, posao ili trud. Velik dio nje satkan je od naših uvjerenja, navika i načina na koji gledamo svijet.

Na frekvenciju kojom živimo ne reagira samo naš um, nego i naše tijelo. Naše stanice neprestano odašilju određeno stanje — stezanja, straha i manjka ili opuštenosti, povjerenja i obilja. I to nije samo “new age” ideja, nego nešto o čemu danas govore i mnogi znanstvenici i istraživači poput Joe Dispenza, koji povezuju emocije, stanje živčanog sustava, tijelo i način na koji doživljavamo vlastitu stvarnost. Ako iznutra stalno emitiramo frekvenciju nedostatka, borbe i uvjerenja da nema dovoljno, često ćemo taj osjećaj manjka početi primjećivati na svim razinama života. A kada postupno počnemo graditi osjećaj sigurnosti, otvorenosti i obilja, kao da i život drugačije počinje odgovarati na nas.

Zato se danas hajdemo malo poigrati jednom zanimljivom idejom.

Na radionicama o obilju često se govori o tome da pokušamo promatrati novac kao odnos. Kao osobu. Kao prijatelja.

I tu stvari postanu jako zanimljive.

Kad bi novac bio osoba

Kad bi novac bio osoba, kakav biste odnos imali s njim?

Biste li bili prijatelji? Biste li se veselili njegovom dolasku? Ili biste prema njemu osjećali nelagodu, ljutnju, sram ili nepovjerenje?

Zamislimo sada jednog prijatelja kojeg ćemo nazvati Marko.

Uz Marka se osjećate sigurno i dobro. Voljeli biste da ga ima više u vašem životu, ali:

• skrivali biste druženja s njim jer ne želite da vas ljudi povezuju

• govorili biste da Marko kvari ljude

• ogovarali biste njegove uspješne prijatelje i vjerovali da nisu pošteni

• ljutili biste se na Marka što nije češće uz vas

• stalno biste govorili da ga nema dovoljno

• uvjeravali biste sebe i druge da vam Marko zapravo nije važan

Kad bi takav Marko stvarno postojao, bi li se osjećao dobrodošlo u vašem životu?

Bi li želio provoditi vrijeme s osobom koja ga odbija, kritizira i govori da joj nije važan?

Vjerojatno ne bi.

Odnos koji često imamo prema novcu

Kad Marka zamijenimo pojmom novca, počinjemo jasnije vidjeti koliko nas vlastita uvjerenja često udaljavaju od osjećaja obilja.

Ako vjerujemo da novac kvari ljude, da su bogati ljudi loši ili nepošteni, ako se stalno žalimo da ga nema dovoljno, a istovremeno govorimo da nam nije važan — nije čudno da u sebi stvaramo otpor prema njemu.

I ne radi se ovdje o tome da novac treba obožavati.

Radi se o tome da je teško privući nešto prema čemu osjećamo prijezir, strah ili sram.

Kako izgleda zdraviji odnos prema obilju?

Možda ovako:

• govorimo o novcu s više mira i manje gorčine

• zahvalimo se i na najmanjim iznosima koje dobijemo

• dopuštamo sebi maštati o sigurnijoj i mirnijoj budućnosti

• prestajemo automatski osuđivati ljude koji imaju više

• ostavljamo u sebi osjećaj otvorenih vrata umjesto unutarnjeg odbijanja

• priznajemo da nam novac može pomoći živjeti lakše i da njime možemo pomoći drugima

Možda obilje ne počinje na bankovnom računu.

Možda često počinje u trenutku kada prestanemo gurati novac od sebe dok istovremeno želimo da dođe.

Želim nam svima malo više mira, sigurnosti i ljepših odnosa s tim neobičnim “prijateljem”. 🙂

 Sanja Plavljanić-Širola inpiracija za tekst

Jin Shin Jyutsu za smirivanje preopterećenog uma

Kad nas mozak zatrpa scenarijima koje još ne možemo riješiti

 Danas ću vam pisati o jednoj tehnici koja je meni pomogla da smirim nervni sustav a koja nije EFT.

U posljednje vrijeme moj um stalno pokušava ići u budućnost, zastrašujući me  raznim neugodnim scenarijima. Jedna misao povuče drugu, pa treću, pa vrlo brzo više ne razmišljam samo o jednom problemu ili jednoj odluci, nego o cijeloj budućnosti odjednom.

To je iscrpljujuće za tijelo. Posebno kad se suočavamo s nečim velikim i neizvjesnim.

Nedavno sam naišla na jednostavnu tehniku iz Jin Shin Jyutsu prakse i iskreno me iznenadilo koliko mi je pomogla regulirati nervni sustav. Koristim je nekoliko puta dnevno, posebno kad sjedim, gledam nešto ili osjetim da mi tijelo postaje hipervigilentno, da sam se stisnula ko' čvarak.

Tehnika nije komplicirana. Ne traži savršenu koncentraciju. Ali traži nešto drugo: prisutnost.

Kad nježno držimo prste i usporimo disanje, tijelo često dobije signal da možda ne mora rješavati svih 100 problema upravo sada. Napetost u tijelu se smanjuje, ramena se opuštaju.

Kako izgleda praksa

Koristimo ruke i prste na njima. Prvo radimo na jednoj a onda i na drugoj ruci. Jednom rukom nježno obuhvatimo prst druge ruke. Bez stiskanja i bez forsiranja. Samo lagan kontakt i mirno disanje.

Možemo držati svaki prst nekoliko minuta ili koliko nam treba za samo nekoliko sporih udaha. Nekada možemo raditi samo na nekom od prstiju.

Važno je ne raditi tehniku mehanički dok smo potpuno odsutni. Nije poanta da “odradimo nešto korisno”, nego da barem malo vratimo pažnju u tijelo i sadašnji trenutak.

Ponekad već i nekoliko minuta sporijeg disanja i kontakta s rukama može prekinuti spiralu katastrofičnih scenarija.

Kratki vodič

Palac — briga, pretjerano anticipatorno razmišljanje — želudac/slezena
Kažiprst — strah, anksioznost — bubrezi/mjehur
Srednji prst — ljutnja, frustracija — jetra/žuč
Prstenjak — tuga — pluća/debelo crijevo
Mali prst — nesigurnost, napetost — srce/tanko crijevo
Dlan — opći balans i smirivanje sustava

Svaki prst možemo držati 2–5 minuta ili samo nekoliko sporih udaha.
Dlan držimo tako da nježno obuhvatimo centar druge ruke bez pritiska s nekoliko prstiju ili samo palcem. Navedeni organi znače da taj određeni prst djeluje na njih. Kao npr. u akupresuri.

Kad nam treba nešto jednostavno

Ponekad nemamo kapacitet za dugu meditaciju, analizu emocija ili stalno popravljanje sebe. Ponekad nam treba samo nešto dovoljno jednostavno da tijelo dobije blagi osjećaj sigurnosti.

I možda nećemo odmah riješiti problem koji nas čeka. Ali možemo pomoći nervnom sustavu da ne živi unaprijed deset verzija budućnosti odjednom.

Kako početi primijenjivati EFT kad nam je (SUD) intenzitet osjećaja previsok

Photo by Alex Green from Pexels

 Ima dana kad smo toliko uznemireni da nam se čini da ništa ne pomaže. Niti jedna tehnika, niti jedan ritual. Ništa.

Kad se tako osjećamo, kad nam je sve previše, ne idemo dublje,  dajemo si više prostora. Evo što to znači:

Postoje trenuci kad znamo što trebamo napraviti.
Znamo da bi EFT mogao pomoći.

Ali čim pokušamo tapkati, previše nam je. Iritira nas i tapkanje. Iritira nas sve.

Emocija se pojačava.
Tijelo se stisne kao čvarak.

I često tada mislimo da radimo nešto krivo.
Da nismo dovoljno spremni.
Ili da trebamo stisnuti zube I nastaviti. No to je kontraproduktivno.

Ali možda nije stvar u tome da idemo dublje. Ne trebamo previše kopati.
Možda trebamo u izjavama skripte biti općenitiji.

Kad je intenzitet previsok, naš nervni sustav ne treba više fokusa na problem, treba više prostora.

To znači da ne ulazimo direktno u emociju.
Ne imenujemo sve.
Ne pokušavamo sve “riješiti”.

Nego radimo ono što tijelo može podnijeti. Uvijek slušamo tijelo i njegove poruke. To je od presudne važnosti jer ono nikada ne laže.

Umjesto preciznog imenovanja emocije možemo samo reći
“ovo nešto što me uznemiruje” ili " užasno sam uznemirena"
umjesto da idemo u detalje.

Možemo se osvrnuti oko sebe i primijtiti prostor oko sebe
umjesto da ostanemo samo u osjećaju.

Možemo tapkati uz neutralnije rečenice koje ne pojačavaju intenzitet

To nije izbjegavanje.
To je regulacija.

I upravo tako gradimo kapacitet da kasnije možemo ići dublje ali sigurno.

EFT skripta: kada je intenzitet previsok

Kako raditi EFT kad ne znamo kako (i s čim uopće početi s tapkanjem)

 

 

 EFT za početnike: što raditi kad ne znamo ni “pravu rečenicu” ni odakle krenuti

Ovo je pitanje koje mi je stiglo na mail i zapravo je jedno od najčešćih koje se uopće pojavljuje:

“Kako raditi EFT ako ne znamo kako? Ako ne znamo što točno reći, ako nam je sve previše, ili ako ne osjećamo ništa jasno?”

I tu obično nastane zastoj. Jer um očekuje da prvo moramo sve razumjeti, složiti savršene rečenice i znati točno što radimo — pa tek onda krenuti.

Ali EFT ne funkcionira tako.

EFT je više kao ulazak u razgovor sa sobom nego izvođenje “točnog protokola”.

Kad ne znamo što radimo, to je zapravo početak

Najčešća pogreška je ideja da moramo znati “pravi problem”.

Ali često ga ne znamo. Ili je previše toga odjednom. Ili je samo osjećaj bez jasnih riječi.

I to je potpuno dovoljno.

U EFT-u ne krećemo od savršenog razumijevanja, nego od onoga što je dostupno u ovom trenutku.

A to može biti:

• “Ne znam što osjećam”

• “Sve mi je previše”

• “Ne znam odakle krenuti”

• “Ne mogu ovo ni objasniti”

I to je već početna točka.

EFT za početnike: gdje početi kad je sve zbrkano

Ako se pitamo kako raditi EFT, a nemamo jasnu rečenicu, krenimo ovako jednostavno:

Stavimo ruku na tijelo i primijetimo što se događa.

Ne analiziramo.

Samo primjećujemo:

• stezanje

• pritisak

• težinu

• nemir

• prazninu

• ili čak “ništa”

I krenimo od toga.

Primjer:

“Osjećam ovo stezanje u prsima”
“Ne znam što je ovo, ali tu je”
“Ovo mi je trenutno previše”

To je dovoljno.

EFT ne traži savršenu priču. Traži kontakt s onim što je stvarno prisutno.

Kad nema emocije ni jasnoće

Ponekad kažemo: “Ne osjećam ništa, znači da ne mogu raditi EFT.”

Ali i to je stanje.

I na to možemo tapkati:

“Ne osjećam ništa jasno”
“Kao da sam odvojen od sebe”
“I to mi je zbunjujuće”

Čak i “disocijacija” je iskustvo tijela.

Poanta EFT-a nije da budemo precizni, nego iskreni

EFT nije test.

Ne postoji točan odgovor.

Postoji samo trenutni kontakt s onim što je u tijelu i umu.

I to se mijenja dok tapkamo.

Zato ne trebamo znati “kako pravilno”.

Dovoljno je da krenemo od onoga što jest — čak i ako je to “ne znamo”.

I često baš tu počinje pomak.

---