Kako smiriti tijelo kada misli ne prestaju jurcati kroz glavu

 

  

 

 Jednostavne vježbe koje pomažu da tijelo i misli usporite i osjetite mir.

 

Ponekad se dogodi da žamor u glavi ne prestaje, da se dan još uvijek “vrti”  i da je teško osjetiti mir. Tada radim male vježbe koje pomažu tijelu da se smiri i da osjetim sigurnost.

 Kad misli ne prestaju, ove brze vježbe disanja i tapkanja pomažu da tijelo i um osjete mir i opuštanje.

Prva vježba: lagani dah i mumljanje

• Stavim jezik lagano iza gornjih zuba.

• Duboko udahnem kroz nos i polako izdahnem kroz usta.

• Zatim tiho mumljam ili pjevuckam “mmmm” zvuk, tako da osjetim vibraciju u grlu.

To je kao da tijelo dobiva poruku: “sada je vrijeme da se smiriš i odmoriš”

 

Druga vježba: kratka EFT skripta
Dok ovo radim, lagano tapkam prstima na tri mjesta:

1. Ključna kost s obje strane – kažem u sebi:
   “Čak i kad misli ne prestaju, tijelo se smiruje i sve je u redu.”

2. Ispod oka – ponavljam:
   “Dah mi pomaže da budem mirna, žamor misli može polako stati.”

3. Karate točka – govorim:
   “Svaki izdah oslobađa napetost. Svaki udah donosi osjećaj sigurnosti i mira.”

   Lagano tapkanje i fokus na dah pomažu tijelu da se smiri, a umu da se oslobodi napetosti i stresa. 

    

Radim ovo nekoliko minuta, dok ne osjetim da se tijelo opušta i da misli više ne jurcaju kroz moju glavu kao lude. Nije važno ako ne napravim sve točno – bitno je da osjetim tijelo i dah.

 

Kad završim, osjećam se mirnije, lakše i spremno za ostatak dana ili za večernji odmor.  Kratke vježbe za regulaciju živčanog sustava pomažu da tijelo i misli budu mirni, što dovodi do osjećaja sigurnosti i unutarnjeg spokoja.

 

Moj mali večernji ritual za mirniji san

---

   

 

 

Postoje dani koje jednostavno ne želim nositi sa sobom u san.

Zato sam s vremenom razvila dva mala večernja rituala koja mi pomažu otpustiti dan iza sebe i podsjetiti se na ono dobro što već postoji u mom životu. Radim ih već u krevetu, prije spavanja.

Dijelim dvije večernje vježbe koje i sama svakodnevno koristim.

Radim ih u krevetu, kada se smjestim i tijelo počne usporavati.

Otpuštanje

Kad se ugodno smjestim u krevet, nekoliko puta mirno udahnem i izdahnem.
Zatim u mislima polako prođem kroz dan koji je iza mene.

Prisjetim se:

• što me naljutilo

• što me uzrujalo

• što me frustriralo

• gdje sam samu sebe izdala ili razočarala

• što sam mogla napraviti bolje ili lakše, a nisam

• gdje sam propustila priliku za odmor, radost ili zabavu

• koji sam kompliment odignorirala

Ne želim sve to nositi sa sobom u san.

Zato svaku od tih misli zamišljam kao balon.
Držim ga za uzicu, a zatim je polako puštam iz ruke i gledam kako balon odlazi visoko u nebo.

Tako radim sve dok ne osjetim da sam otpustila ono što me je tijekom dana opteretilo.

Sama sam u svojoj glavi.
Nema nikoga tko bi me sada čuo ili vidio.

Mogu priznati i ono što sam možda skrivala — da sam nekome nešto zamjerila, iako sam se pravila da je sve u redu.

Maske mogu pasti.
Vrijeme je za malo noćno čišćenje.

Sutra je novi dan.
Sve može krenuti ispočetka.

Dok ovo radim, često stimuliram jednu ili više EFT točaka na tijelu.
Kako mi je koji dan ugodnije.

Ponekad mi je pred spavanje dovoljna samo jedna — ona koja mi je taj dan najdraža.

Zahvalnost

Nakon toga ponovim isti mali večernji ritual, ali sada se prisjećam svega što imam.

Prisjećam se:

• onoga što me veseli

• stvari u kojima uživam

• ljudi koje volim

• i svega na čemu osjećam zahvalnost

Ne preskačem ni male stvari.

Topli tuš.
Jutarnju kavu.
Automobil ili tramvaj koji me vozi na posao.

(Nerviranje oko jutarnje gužve već sam pustila u prvoj vježbi.)

Dok prolazim kroz te slike, ponovno stimuliram jednu ili više EFT točaka i u sebi se zahvaljujem za sve blagodati koje postoje u mom životu — čak i one najsitnije.

Vrlo lako se dogodi da usred ovih vježbi zaspim.

I to je sasvim u redu.

Ako želite, možete ove dvije male vježbe isprobati već večeras.
Ponekad je dovoljno samo nekoliko mirnih minuta da dan nježnije pustimo iza sebe. 

 

Laku noć.
I ugodan san.

Kako slušati tijelo

Osvijestimo odnos prema vlastitom tijelu i naučimo slušati njegove signale kroz pitanja i refleksiju.

Možda ste ovaj tekst već čitali.
Možda ste ga tada razumjeli glavom.

Ali danas ga pokušajmo čitati tijelom.

Ne da bi analizirali.
Ne da bi tražili savršen odgovor.
Nego da primijetimo što se događa u nama dok čitamo.

Jer sve što radimo ovdje ima isti cilj:
vratiti nas u odnos s vlastitim tijelom.

Ne kao projektom.
Ne kao problemom.
Nego kao sugovornikom.

Pitaj tijelo.

Evo nekoliko pitanja koja nam mogu pomoći da osvijestimo kako se odnosimo prema vlastitom tijelu i koliko ga zapravo poznajemo.

Jedna od bitnih stvari koje utječu na sliku o sebi jest odnos prema tijelu. Tijelo može biti ugodan dom i izvor užitka. A može biti i izvor frustracije i nezadovoljstva.

Debby Burgard predlaže nekoliko zanimljivih pitanja koja si možemo postaviti kako bismo osvijestili svoj odnos prema tijelu.

1. Koji dio svog tijela doživljavamo:

• najsnažnijim?
• najlakše povredivim?
• nama najugodnijim?
• nama najneugodnijim?
• najuočljivijim drugima?
• najnapetijim?

Zastanimo kod svakog odgovora.
Ne tražimo “točan” odgovor.
Primijetimo prvi koji se pojavi.

2. Zamislimo da se selimo iz svog tijela i ustupamo ga nekom drugom. Koje upute za život bismo dali novom stanaru?

Kako se pobrinuti za njega?
Odmor, hrana, piće, svjetlost, izlasci, fizička aktivnost, dodir, umirivanje, stimulacija, liječenje.

Kakvi su mu ritmovi?
Dnevni, tjedni, mjesečni, kroz godišnja doba.

Kako drugi ljudi reagiraju na to tijelo?

Koje su upute novom stanaru za održavanje tog tijela?
Što činiti kako bi dobro funkcioniralo?
Kako iz njega izvući nešto energije i onda kada je na rubu snaga?

Možda tijelo nikada ne kaže „ne” iz inata.
Možda kaže „ne” onda kada mi predugo govorimo „da” svemu i svima.

Gabor Maté u knjizi "Kada tijelo kaže ne" piše kako bolest često nije izdaja tijela, nego cijena dugotrajnog potiskivanja vlastitih granica. To nije prijetnja. To je poziv.

Možda simptom nije neprijatelj.
Možda je granica koja se napokon usudila pojaviti.

Ako ništa drugo, neka nam ovaj tekst bude mala pauza.
Mali trenutak u kojem ne popravljamo tijelo.
Nego ga slušamo.

A to je već početak.