Pokradeni smo!

Što želimo a nismo se još usudile na svjetlo dana iznijeti? Koje talente zbog straha od neuspjeha ili straha od uspjeha skrivamo?

Priroda je mudra, zar ne? Sve što je stvorila ima svoj zadatak i služi nečemu. Pa tako i naše čežnje i snovi. Ako ne prionemo, ako ih ne ostvarimo, na za njih rezerviranom mjestu ostaje praznina...

Razgovaram s kolegom. Oprezno se raspituje radim li u struci. To je neka vrsta tajnog koda. Ispod bezlične fasade, pitanje je jednostavnije koliko i složenije. "Radiš li na onome što voliš?"

Rado bih odgovorila da radim na tome da volim sve čega se odlučim prihvatiti, ali slutim da to neće najbolje sjesti, pa odvratim identičnim protupitanjem. "Nikoga ne zanimaju stvari koje ja volim", kaže s duplom dozom gorčine. 

Fotka by Law Kevern/Flickr

Osjetim se pomalo povrijeđenom jer obožavam njegov rad. Da, pravo obožavam! Ako se mene pita, nema konkurencije u svojoj branši. U kojoj već godinama ne djeluje...

Ali zato ima spreman dug govor koji sam već stotinu puta čula, u milijun verzija, iz najrazličitijih ustiju, uključujući i svoje. Te komercijalizacija, te šundizacija, te ljude zanimaju samo skandali i smeće...

Slušam neko vrijeme. Onda šutke velim samoj sebi: "Dosta mi je toga."

"Ne samo meni", prekinem ga jasno i glasno, "mnogima nedostaješ!" 

Pa prebacim lopticu na drugi kraj terena i velim da odustajanjem neizravno hrani komercijalizaciju, jeftinjarizaciju, šundizaciju i svu ostalu ciju-ciju-ciciju. Da do poplave dobrih stvari nikad neće doći ukoliko ih ne budemo svi stvarali, svatko na svoj način, u svojoj struci, u svom okruženju...

"Nemam ja energije za to", procijedi suho, okrene se i ode.

Ostanem stajati popišana. U glavu mi se probije sekvenca iz Gospodara prstenova, kad plavuša sa šiljatim ušima kaže frustriranom hobitu: "Ovaj zadatak je dodijeljen tebi. Ne pronađeš li način kako ga izvršiti, nitko neće." A on joj se izbelji... (Hm, jel' bilo toga u filmu?)

I sjetim se predobrih ideja o kojima bi mi ponekad znao pričati... Slušala bih otvorenih ustiju, očarana, rastopljena, zadivljena, znajući da ne poznam nikog drugog osim njega tko bi to znao ostvariti. Digne li ruke, ne nađe li načina, sve te lude, predivne priče neće ući u naša srca. Nedostajat će nam. K vragu, nedostaju već sada. Pokradeni smo!

A ja? A ti? I susjed Pero? Koje darove krademo od sebe i od svijeta? Na sunce više s njima, nemam više strpljenja čekati! :)

Irena Krčelić