Ne pjevamo iz sveg glasa, već u nekom falsetu, ne širimo krila svoja, ne briljiramo, niti se pokazujemo u puno sjaju. Zamjerit ćemo se nekome, mislimo u sebi, zamrzit će nas, misliti da se pravimo važni, da želimo privući šefovu, maminu, kolegičinu i Bog zna čiju pažnju. Ne talasaj, uvuci vrat među ramena i ne traži kruha nad pogačom.
Pitam danas na kavi daljnju rođakinju koju nisam vidjela 30-ak godina što bi joj kćer željela raditi nakon fakulteta. A ona veli, "a šta bude mogla, mora se biti realan, ne može ona šta hoće". A ja si mislim, a zašto? Gdje je nestala vjera da se može, gdje su potonuli snovi? A valjda maloj nitko nije ni rekao da postoji opcija stvaranja vlastite realnosti. Istini za volju nije ni meni nitko rekao, to sam čula da postoji negdje oko 35te, pa sad ti vidi! Sve valja preokrenuti naglavce i početi ispočetka. Sve preispitati jer ono što su meni moji roditelji rekli više u ovom svijetu povišene vibracije ne igra.
Kao protuteža ovom prizemnom pristupu koji u korijenu kreše snove, širenje krila i pjevanje iz sveg glasa evo jednog meni izuzetno dragog teksta. Još kad bi ga se malo više mogla držati.
Shine
“Our deepest fear is not that we are inadequate. Our deepest fear is that we are powerful beyond measure. It is our light, not our darkness that most frightens us.
We ask ourselves, Who am I to be brilliant, gorgeous, talented, fabulous? Actually, who are you not to be? You are a child of God.
Your playing small does not serve the world. There is nothing enlightened about shrinking so that other people won't feel insecure around you. We are all meant to shine, as children do.
We were born to make manifest the glory of God that is within us. It's not just in some of us; it's in everyone.
And as we let our own light shine, we unconsciously give other people permission to do the same. As we are liberated from our own fear, our presence automatically liberates others.”
iz knjige Marianne Williamson, A Return To Love: Reflections on the Principles of A Course in Miracles, Harper Collins, 1992. Poglavlje 7, odlomak 3 (str. 190-191).
Pitam danas na kavi daljnju rođakinju koju nisam vidjela 30-ak godina što bi joj kćer željela raditi nakon fakulteta. A ona veli, "a šta bude mogla, mora se biti realan, ne može ona šta hoće". A ja si mislim, a zašto? Gdje je nestala vjera da se može, gdje su potonuli snovi? A valjda maloj nitko nije ni rekao da postoji opcija stvaranja vlastite realnosti. Istini za volju nije ni meni nitko rekao, to sam čula da postoji negdje oko 35te, pa sad ti vidi! Sve valja preokrenuti naglavce i početi ispočetka. Sve preispitati jer ono što su meni moji roditelji rekli više u ovom svijetu povišene vibracije ne igra.
Kao protuteža ovom prizemnom pristupu koji u korijenu kreše snove, širenje krila i pjevanje iz sveg glasa evo jednog meni izuzetno dragog teksta. Još kad bi ga se malo više mogla držati.
Shine
“Our deepest fear is not that we are inadequate. Our deepest fear is that we are powerful beyond measure. It is our light, not our darkness that most frightens us.
We ask ourselves, Who am I to be brilliant, gorgeous, talented, fabulous? Actually, who are you not to be? You are a child of God.
Your playing small does not serve the world. There is nothing enlightened about shrinking so that other people won't feel insecure around you. We are all meant to shine, as children do.
We were born to make manifest the glory of God that is within us. It's not just in some of us; it's in everyone.
And as we let our own light shine, we unconsciously give other people permission to do the same. As we are liberated from our own fear, our presence automatically liberates others.”
iz knjige Marianne Williamson, A Return To Love: Reflections on the Principles of A Course in Miracles, Harper Collins, 1992. Poglavlje 7, odlomak 3 (str. 190-191).
Prijevod Nenada Maljkovića ovog teksta
EFT DVD kolekcija
Nema komentara:
Objavi komentar