Kad smo preplavljeni valom emocija

 

Ponekad čujemo savjete poput: "Nemoj biti reaktivna." ili "Samo kontroliraj svoje emocije."

Lako je to reći kada smo mirne. Ali što kada nam srce lupa, grlo se stegne, osjećamo kako se bijes diže ili suze naviru? U tim trenucima ne osjećamo da imamo izbora. Imamo snažnu potrebu odmah nešto reći, objasniti, obraniti se ili otići.

Ne moramo odmah reagirati.

Iako imamo snažnu potrebu to napraviti.

Ako si damo dovoljno vremena da nekoliko puta mirno udahnemo i izdahnemo te pogledamo što se događa u našem tijelu, više nismo potpuno na milost i nemilost emocija.

Možda osjećamo kako se bijes penje prema licu. Možda nam srce ubrzano lupa. Možda osjećamo knedlu u grlu ili kako naviru suze.

To se zove surfanje emocijama.

Kao da stojimo na valu i dopuštamo mu da prođe. Ne pokušavamo ga zaustaviti niti se pretvaramo da ga nema. Ne borimo se protiv njega, ali mu ne dopuštamo ni da upravlja našim postupcima.

Neki autori navode da početni fiziološki val emocije može proći za otprilike devedeset sekundi ako ga ne nastavimo hraniti novim mislima i pričama. Bilo da traje kraće ili dulje, poanta nije u brojci. Važno je znati da emocija nije trajno stanje. Ona se mijenja kada joj damo prostora da prođe.

Kad usporimo dovoljno da primijetimo što se događa u nama, često otkrijemo da ispod prvog vala postoji nešto drugo. Ispod ljutnje možda je povrijeđenost. Ispod straha možda je potreba za sigurnošću. Tek kada si damo priliku osjetiti ono što se događa, možemo odlučiti kako želimo odgovoriti. Tada više ne reagiramo samo iz automatske zaštite, nego biramo kako ćemo se podržati.

Što znači surfati emociju u praksi?

Nije dovoljno samo reći sebi: "Osjeti emociju." Kada smo preplavljene, to često nije od velike pomoći.

Surfanje emocije može započeti sasvim malim koracima. Prvo možemo primijetiti: "Nešto se događa u meni."

Zatim možemo vratiti pažnju iz misli koje jure natrag u tijelo i osjetiti što se u njemu događa. Možemo si dati nekoliko trenutaka prije nego što nešto kažemo ili napravimo.

I možemo se pitati:

Što mi sada treba?

Već tada između emocije i našeg odgovora nastaje mali prostor. U tom prostoru više nema samo automatske reakcije. U njemu se ponovno pojavljuje mogućnost izbora.

To, naravno, ne znači da ćemo tapkati dok surfamo emociju.

Tapkat ćemo nakon što oluja prođe da ne bismo provele sate vrteći po glavi što je rečeno, učinjeno, kako smo mogle reagirati, odgovoriti, a nismo.

Tapkanjem ćemo te emocije osloboditi iz tijela, dati im prostora za protok i smiraj.

Vjerujte mi, ja sam baš danas kroz to prošla. Intuitivno sam prosurfala, onda sam plakala i kao šlag na torti završila s nekoliko rundi EFT-a.

Duboki izdah i opuštanje uvijek mi daju do znanja da sam sve ili barem dio onoga što me mučilo riješila.

EFT tapkanje nakon što oluja prođe

Karate točka: Iako me ono što se dogodilo još uvijek boli, biram se podržati dok moje tijelo polako otpušta sve što je zadržalo.

Karate točka: Iako sam tada imala snažnu potrebu odmah reagirati, sada si dopuštam otpustiti napetost koju još nosim u sebi.

Karate točka: Iako još uvijek osjećam dio tih emocija, otvaram mogućnost da ih moje tijelo otpusti svojim tempom.

Točka obrve: Prisjećam se onoga što se dogodilo.

Sljepoočnica: Još osjećam dio te napetosti.

Ispod oka: Moje tijelo to još nosi.

Ispod nosa: Dopuštam si polako otpustiti.

Brada: Više ne moram sve držati u sebi.

Ključna kost: Moj živčani sustav može se ponovno smiriti.

Ispod ruke: Dajem emocijama prostora da dovrše svoj prirodni tijek.

Vrh glave: Biram se podržati dok otpuštam ono što mi više ne služi.

Točka obrve: Primjećujem da se moje disanje polako smiruje.

Sljepoočnica: Sa svakim izdahom otpuštam još malo napetosti.

Ispod oka: Mogu biti nježnija prema sebi.

Ispod nosa: Ne moram osuđivati svoje reakcije.

Brada: Učinila sam najbolje što sam tada mogla.

Ključna kost: Sada svom tijelu vraćam osjećaj sigurnosti.

Ispod ruke: Dopuštam da ono što me opterećivalo polako ode.

Vrh glave: Biram mir, razumijevanje i podršku sebi.

Možda emocionalna snaga nije u tome da nikada ne osjetimo ljutnju, strah ili tugu.

Možda je u tome da svaki put iznova učimo kako kroz njih proći bez borbe protiv sebe.

Jer cilj nije postati žena koja više ništa ne osjeća.

Cilj je naučiti podržati se dok osjećamo.

Jin Shin Jyutsu za smirivanje preopterećenog uma

Kad nas mozak zatrpa scenarijima koje još ne možemo riješiti

 Danas ću vam pisati o jednoj tehnici koja je meni pomogla da smirim nervni sustav a koja nije EFT.

U posljednje vrijeme moj um stalno pokušava ići u budućnost, zastrašujući me  raznim neugodnim scenarijima. Jedna misao povuče drugu, pa treću, pa vrlo brzo više ne razmišljam samo o jednom problemu ili jednoj odluci, nego o cijeloj budućnosti odjednom.

To je iscrpljujuće za tijelo. Posebno kad se suočavamo s nečim velikim i neizvjesnim.

Nedavno sam naišla na jednostavnu tehniku iz Jin Shin Jyutsu prakse i iskreno me iznenadilo koliko mi je pomogla regulirati nervni sustav. Koristim je nekoliko puta dnevno, posebno kad sjedim, gledam nešto ili osjetim da mi tijelo postaje hipervigilentno, da sam se stisnula ko' čvarak.

Tehnika nije komplicirana. Ne traži savršenu koncentraciju. Ali traži nešto drugo: prisutnost.

Kad nježno držimo prste i usporimo disanje, tijelo često dobije signal da možda ne mora rješavati svih 100 problema upravo sada. Napetost u tijelu se smanjuje, ramena se opuštaju.

Kako izgleda praksa

Koristimo ruke i prste na njima. Prvo radimo na jednoj a onda i na drugoj ruci. Jednom rukom nježno obuhvatimo prst druge ruke. Bez stiskanja i bez forsiranja. Samo lagan kontakt i mirno disanje.

Možemo držati svaki prst nekoliko minuta ili koliko nam treba za samo nekoliko sporih udaha. Nekada možemo raditi samo na nekom od prstiju.

Važno je ne raditi tehniku mehanički dok smo potpuno odsutni. Nije poanta da “odradimo nešto korisno”, nego da barem malo vratimo pažnju u tijelo i sadašnji trenutak.

Ponekad već i nekoliko minuta sporijeg disanja i kontakta s rukama može prekinuti spiralu katastrofičnih scenarija.

Kratki vodič

Palac — briga, pretjerano anticipatorno razmišljanje — želudac/slezena
Kažiprst — strah, anksioznost — bubrezi/mjehur
Srednji prst — ljutnja, frustracija — jetra/žuč
Prstenjak — tuga — pluća/debelo crijevo
Mali prst — nesigurnost, napetost — srce/tanko crijevo
Dlan — opći balans i smirivanje sustava

Svaki prst možemo držati 2–5 minuta ili samo nekoliko sporih udaha.
Dlan držimo tako da nježno obuhvatimo centar druge ruke bez pritiska s nekoliko prstiju ili samo palcem. Navedeni organi znače da taj određeni prst djeluje na njih. Kao npr. u akupresuri.

Kad nam treba nešto jednostavno

Ponekad nemamo kapacitet za dugu meditaciju, analizu emocija ili stalno popravljanje sebe. Ponekad nam treba samo nešto dovoljno jednostavno da tijelo dobije blagi osjećaj sigurnosti.

I možda nećemo odmah riješiti problem koji nas čeka. Ali možemo pomoći nervnom sustavu da ne živi unaprijed deset verzija budućnosti odjednom.

Kako raditi EFT kad ne znamo kako (i s čim uopće početi s tapkanjem)

 

 

 EFT za početnike: što raditi kad ne znamo ni “pravu rečenicu” ni odakle krenuti

Ovo je pitanje koje mi je stiglo na mail i zapravo je jedno od najčešćih koje se uopće pojavljuje:

“Kako raditi EFT ako ne znamo kako? Ako ne znamo što točno reći, ako nam je sve previše, ili ako ne osjećamo ništa jasno?”

I tu obično nastane zastoj. Jer um očekuje da prvo moramo sve razumjeti, složiti savršene rečenice i znati točno što radimo — pa tek onda krenuti.

Ali EFT ne funkcionira tako.

EFT je više kao ulazak u razgovor sa sobom nego izvođenje “točnog protokola”.

Kad ne znamo što radimo, to je zapravo početak

Najčešća pogreška je ideja da moramo znati “pravi problem”.

Ali često ga ne znamo. Ili je previše toga odjednom. Ili je samo osjećaj bez jasnih riječi.

I to je potpuno dovoljno.

U EFT-u ne krećemo od savršenog razumijevanja, nego od onoga što je dostupno u ovom trenutku.

A to može biti:

• “Ne znam što osjećam”

• “Sve mi je previše”

• “Ne znam odakle krenuti”

• “Ne mogu ovo ni objasniti”

I to je već početna točka.

EFT za početnike: gdje početi kad je sve zbrkano

Ako se pitamo kako raditi EFT, a nemamo jasnu rečenicu, krenimo ovako jednostavno:

Stavimo ruku na tijelo i primijetimo što se događa.

Ne analiziramo.

Samo primjećujemo:

• stezanje

• pritisak

• težinu

• nemir

• prazninu

• ili čak “ništa”

I krenimo od toga.

Primjer:

“Osjećam ovo stezanje u prsima”
“Ne znam što je ovo, ali tu je”
“Ovo mi je trenutno previše”

To je dovoljno.

EFT ne traži savršenu priču. Traži kontakt s onim što je stvarno prisutno.

Kad nema emocije ni jasnoće

Ponekad kažemo: “Ne osjećam ništa, znači da ne mogu raditi EFT.”

Ali i to je stanje.

I na to možemo tapkati:

“Ne osjećam ništa jasno”
“Kao da sam odvojen od sebe”
“I to mi je zbunjujuće”

Čak i “disocijacija” je iskustvo tijela.

Poanta EFT-a nije da budemo precizni, nego iskreni

EFT nije test.

Ne postoji točan odgovor.

Postoji samo trenutni kontakt s onim što je u tijelu i umu.

I to se mijenja dok tapkamo.

Zato ne trebamo znati “kako pravilno”.

Dovoljno je da krenemo od onoga što jest — čak i ako je to “ne znamo”.

I često baš tu počinje pomak.

---