Pitanje koje si mnogi od nas postavljaju možda nije pravo pitanje.
Pitamo se: zašto ne privlačim više onoga što želim?
Gradimo strategije oko privlačenja. Učimo kako magnetizirati ono što želimo. Usavršavamo svoje ponude, radimo na svojoj frekvenciji, produbljujemo vizualizacije. I nije da je to pogrešno. Sve to može biti važno.
Ali ispod tog pitanja krije se jedno preciznije i neugodnije pitanje:
Što se događa s onim što nam već dolazi?
Jer mnogima od nas stvari zapravo dolaze.
Novac dođe, a zatim nekako iscuri kroz troškove koji su se činili opravdanima, ulaganja koja su izgledala razumno ili velikodušnost koja je djelovala ispravno.
Ljubav dođe, a nešto u nama stvori udaljenost prije nego li se uspije pretvoriti u stabilnu vezu.
Prilika se pojavi, a um izgradi savršeno logično objašnjenje zašto baš sada nije pravi trenutak.
Zdravlje se počne poboljšavati, a pojavi se novi simptom koji zauzme mjesto starog.
To nije pomanjkanje prilike.
Možda je problem u kapacitetu našeg unutarnjeg spremnika.
Rane “nedostojnosti” ne djeluju kao uvjerenje koje možemo jednostavno prepoznati i preoblikovati. One djeluju kao strukturne pukotine.
Utisnute su u živčani sustav, duboko u razdoblju života kada smo upijali emocionalnu frekvenciju ljudi oko sebe i njihov odnos prema našoj vrijednosti shvaćali kao činjenicu.
Previše si.
Previše tražiš.
Šta misliš tko si ti?
To za dječji živčani sustav nisu bila mišljenja.
To su bile upute za preživljavanje.
I tijelo se počelo organizirati oko njih.
Počelo je zatvarati sposobnost potpunog primanja.
Sposobnost zadržavanja bez krivnje.
Sposobnost da prihvatimo obilje bez potrebe da nesvjesno stvorimo razlog zbog kojeg ga moramo sabotirati..
Posuda koja ima pukotinu neće postati puna samo zato što u nju ulijevamo više.
Iscrpit će se pokušavajući zadržati ono što neprestano curi van.
Možemo povećavati protok koliko god želimo.
Ako nismo adresirali spremnik, zadržavanje obilja na svim razinama I dalje je nemoguće.
Svaki dobitak prati tih, uvjerljiv i gotovo neprimjetan gubitak.
Možda naš zadatak nije u tome da privučemo više.
Možda je naš zadatak da popravimo strukturu na razini živčanog sustava, tamo gdje su pukotine nastale.
Kako početi popravljati spremnik koji ne zna primati
Počnimo s primanjem.
Upravo onim činom koji je naš unutarnji sustav možda godinama izbjegavao.
1. Prisjetimo se nečega što nam je došlo, ali smo sabotirali
Možda je to bio kompliment koji smo odmah odbacili.
Možda novac koju smo odmah potrošili.
Možda prilika koju smo brzo odbili.
Nemojmo analizirati zašto.
Stavimo ruku na prsa i zapitajmo se:
Što je u zadržavanju toga djelovalo prijeteće?
Odgovor koji se pojavi, koliko god bio tih, možda pokazuje gdje se nalazi pukotina.
2. Vježbajmo stanku primanja
Sljedeći put kada nešto stigne:
lijepa riječ
dobra vijest
uplata
neočekivani poklon
zastanimo.
Stavimo obje ruke na srce.
Tri puna udaha.
Jedini nam je zadatak dopustiti da to sjedne.
Ne metaforički.
Fizički.
Dopustimo da tijelo osjeti kontakt prije nego što nešto učinimo s tim iskustvom.
3. Primijetimo poriv da odmah uzvratimo ili umanjimo
Možda poželimo odmah vratiti uslugu.
Možda umanjiti kompliment.
Možda objasniti zašto to nije ništa posebno.
Možda preusmjeriti pažnju na nekoga drugoga.
Taj poriv nije problem.
Možda upravo on štiti staru pukotinu.
Umjesto da ga slijedimo, pokušajmo ostati prisutni.
Trideset sekundi.
Jednu minutu.
Svaki put kada nešto primimo bez curenja, naš spremnik postaje malo sposobniji zadržati ono što nam dolazi.
4. Svaki dan zapišimo jednu stvar koja je došla i ostala
Nešto što smo primili bez krivnje.
Bez potrebe da to odmah raspršimo.
Bez potrebe da ga zaslužujemo iznova.
Tako učimo živčani sustav novoj mogućnosti:
Imati, zadržati nije nešto zbog čega ćemo biti kažnjeni.
Sigurno je zadržati.
Sigurno je primiti.
Punoća je dopuštena.
Ovaj proces možda nema mnogo veze s privlačenjem.
Možda ima mnogo više veze s učenjem kako ostati otvoren za ono što je već stiglo.
U sljedećem blogu vam pišem EFT skriptu koja će nam pomoći da adresiramo ovaj problem.
Nema komentara:
Objavi komentar