Kako prepoznati da si prešla granicu regulacije | EFT

 

Kad tijelo više ne treba još jedan napor, nego sigurnost

Ponekad mislimo da smo samo umorni, pod stresom ili da nam treba malo odmora. Ali postoji trenutak kada tijelo više nije samo napeto – nego izlazi iz svoje sposobnosti regulacije.

Nervna regulacija nije stanje u kojem smo uvijek mirni. Ona znači da se možemo nositi s onim što se događa, da možemo osjetiti emocije i vratiti se u ravnotežu.

Kada prijeđemo svoju granicu, tijelo počinje slati signale.

Možda postanemo razdražljivi bez pravog razloga. Možda nam je teško misliti, donositi odluke ili razgovarati s drugima. Možda osjećamo da smo „prazni”, preplavljeni ili da se samo želimo isključiti.

To nije slabost.

To je način na koji nam tijelo govori: „Treba mi više sigurnosti. Treba mi usporavanje.”

Neki od znakova da smo prešli granicu regulacije mogu biti:

• stalna unutarnja napetost
• osjećaj da smo stalno u žurbi
• nemogućnost opuštanja čak i kada imamo vremena
• pretjerano analiziranje svega
• nagle emocionalne reakcije
• osjećaj odvojenosti od sebe ili tijela
• umor koji ne prolazi nakon odmora

Često pokušavamo tada napraviti još više. Organizirati se bolje. Kontrolirati više. Natjerati se da budemo „jači”.

Ali tijelo ne traži još jedan zadatak.

Traži znak da je sigurno.

Možemo početi malim koracima. Primijetiti stopala na podu. Produžiti izdah. Položiti ruku na tijelo. Dati sebi nekoliko trenutaka bez potrebe da nešto popravljamo.

EFT tapkanje može pomoći da se vratimo u kontakt sa sobom i da tijelu pošaljemo poruku: sada sam ovdje, sada sam sigurna/siguran.

EFT tapkanje: Kada sam prešla svoju granicu

Karate točka

Iako osjećam da sam otišla predaleko i da moje tijelo više ne može ovako, prihvaćam da mi sada treba nježnost.

Iako sam možda dugo gurala dalje i ignorirala svoje znakove, biram početi slušati svoje tijelo.

Iako dio mene misli da moram još izdržati, dopuštam sebi da usporim i pronađem više sigurnosti.

Obrva: Možda sam prešla svoju granicu.
Sljepoočnica: Možda moje tijelo već dugo šalje signale.
Ispod oka: Primjećujem koliko sam napeta.
Ispod nosa: Primjećujem koliko sam se trudila izdržati.
Brada: Možda više ne trebam ništa forsirati                                       Ključna kost: Možda mogu napraviti mali prostor za sebe.
Ispod pazuha: Moje tijelo pokušava pomoći.
Vrh glave: Sada ga mogu početi slušati.

Udahnimo polako.

Ne moramo odmah sve riješiti.

Dovoljno je primijetiti kako se u tom trenutku osjećamo.

Povratak u ravnotežu

Kada naučimo prepoznati trenutak prije nego što potpuno prijeđemo svoje granice, dajemo sebi novu mogućnost izbora.

Možemo stati prije nego što tijelo mora povući ručnu kočnicu.

Možemo primijetiti: „Sada mi treba odmor.”
„Sada mi treba manje podražaja.”
„Sada mi treba podrška.”

Granice regulacije nisu znak da nešto nije u redu s nama.

One su prirodan dio našeg živčanog sustava.

Tijelo nas ne pokušava zaustaviti.

Pokušava nas zaštititi.

EFT tapkanje: Dopuštam svom tijelu da se vrati u sigurnost

Karate točka

Iako sam dugo bila napeta i možda sam zaboravila slušati svoje tijelo, sada biram ponovno uspostaviti kontakt sa sobom.

Iako moje tijelo još uvijek nosi stres i umor, prihvaćam da mu treba vrijeme i nježnost.

Iako sam navikla izdržati puno toga, dopuštam sebi osjećaj sigurnosti u malim koracima.

Obrva: Sada mogu usporiti.
Sljepoočnica: Ne moram sve riješiti odmah.
Ispod oka: Moje tijelo može postepeno učiti osjećaj sigurnosti.
Ispod nosa: Dopuštam sebi odmor.
Brada: Dopuštam sebi podršku.
Ključna kost: Slušam svoje unutarnje signale.
Ispod pazuha: Vraćam se sebi polako.
Vrh glave: Moje tijelo i ja smo na istoj strani.

Možda ne možemo uvijek izbjeći stres.

Ali možemo naučiti prepoznati kada nam je potrebno više nježnosti, više prostora i više brige za sebe.

Jer regulacija ne znači da nikada ne izgubimo ravnotežu.

Regulacija znači da znamo pronaći put natrag.

 

Privlačimo li ono što želimo a naša unutarnja frekvencija to ne uspijeva zadržati? prvi dio

 

Pitanje koje si mnogi od nas postavljaju možda nije pravo pitanje.

Pitamo se: zašto ne privlačim više onoga što želim?

Gradimo strategije oko privlačenja. Učimo kako magnetizirati ono što želimo. Usavršavamo svoje ponude, radimo na svojoj frekvenciji, produbljujemo vizualizacije. I nije da je to pogrešno. Sve to može biti važno.

Ali ispod tog pitanja krije se jedno preciznije i neugodnije pitanje:

Što se događa s onim što nam već dolazi?

Jer mnogima od nas stvari zapravo dolaze.

Novac dođe, a zatim nekako iscuri kroz troškove koji su se činili opravdanima, ulaganja koja su izgledala razumno ili velikodušnost koja je djelovala ispravno.

Ljubav dođe, a nešto u nama stvori udaljenost prije nego li se uspije pretvoriti u stabilnu vezu.

Prilika se pojavi, a um izgradi savršeno logično objašnjenje zašto baš sada nije pravi trenutak.

Zdravlje se počne poboljšavati, a pojavi se novi simptom koji zauzme mjesto starog.

To nije pomanjkanje prilike.

Možda je problem u kapacitetu našeg unutarnjeg spremnika.

Rane “nedostojnosti” ne djeluju kao uvjerenje koje možemo jednostavno prepoznati i preoblikovati. One djeluju kao strukturne pukotine.

Utisnute su u živčani sustav, duboko u razdoblju života kada smo upijali emocionalnu frekvenciju ljudi oko sebe i njihov odnos prema našoj vrijednosti shvaćali kao činjenicu.

Previše si.

Previše tražiš.

Šta misliš tko si ti?

To za dječji živčani sustav nisu bila mišljenja.

To su bile upute za preživljavanje.

I tijelo se počelo organizirati oko njih.

Počelo je zatvarati sposobnost potpunog primanja.

Sposobnost zadržavanja bez krivnje.

Sposobnost da prihvatimo obilje bez potrebe da nesvjesno stvorimo razlog zbog kojeg ga moramo sabotirati..

Posuda koja ima pukotinu neće postati puna samo zato što u nju ulijevamo više.

Iscrpit će se pokušavajući zadržati ono što neprestano curi van.

Možemo povećavati protok koliko god želimo.

Ako nismo adresirali spremnik, zadržavanje obilja na svim razinama I dalje je nemoguće.

Svaki dobitak prati tih, uvjerljiv i gotovo neprimjetan gubitak.

Možda naš zadatak nije u tome da privučemo više.

Možda je naš zadatak da popravimo strukturu na razini živčanog sustava, tamo gdje su pukotine nastale.

Kako početi popravljati spremnik koji ne zna primati

Počnimo s primanjem.

Upravo onim činom koji je naš unutarnji sustav možda godinama izbjegavao.

1. Prisjetimo se nečega što nam je došlo, ali smo sabotirali

Možda je to bio kompliment koji smo odmah odbacili.

Možda novac koju smo odmah potrošili.

Možda prilika koju smo brzo odbili.

Nemojmo analizirati zašto.

Stavimo ruku na prsa i zapitajmo se:

Što je u zadržavanju toga djelovalo prijeteće?

Odgovor koji se pojavi, koliko god bio tih, možda pokazuje gdje se nalazi pukotina.

2. Vježbajmo stanku primanja

Sljedeći put kada nešto stigne:

lijepa riječ

dobra vijest

uplata

neočekivani poklon

zastanimo.

Stavimo obje ruke na srce.

Tri puna udaha.

Jedini nam je zadatak dopustiti da to sjedne.

Ne metaforički.

Fizički.

Dopustimo da tijelo osjeti kontakt prije nego što nešto učinimo s tim iskustvom.

3. Primijetimo poriv da odmah uzvratimo ili umanjimo

Možda poželimo odmah vratiti uslugu.

Možda umanjiti kompliment.

Možda objasniti zašto to nije ništa posebno.

Možda preusmjeriti pažnju na nekoga drugoga.

Taj poriv nije problem.

Možda upravo on štiti staru pukotinu.

Umjesto da ga slijedimo, pokušajmo ostati prisutni.

Trideset sekundi.

Jednu minutu.

Svaki put kada nešto primimo bez curenja, naš spremnik postaje malo sposobniji zadržati ono što nam dolazi.

4. Svaki dan zapišimo jednu stvar koja je došla i ostala

Nešto što smo primili bez krivnje.

Bez potrebe da to odmah raspršimo.

Bez potrebe da ga zaslužujemo iznova.

Tako učimo živčani sustav novoj mogućnosti:

Imati, zadržati nije nešto zbog čega ćemo biti kažnjeni.

Sigurno je zadržati.

Sigurno je primiti.

Punoća je dopuštena.

Ovaj proces možda nema mnogo veze s privlačenjem.

Možda ima mnogo više veze s učenjem kako ostati otvoren za ono što je već stiglo.

 

U sljedećem blogu vam pišem EFT skriptu koja će nam pomoći da adresiramo ovaj problem.