Nije otpor – možda me moje tijelo pokušava zaštititi

Nije otpor – nego zaštita  

 

 

Kad kažemo "ne mogu", možda naše tijelo kaže "još nije sigurno"

Koliko puta smo pomislili da sami sebi stojimo na putu?

Želimo krenuti naprijed, napraviti promjenu, riješiti problem ili nastaviti s EFT-om, a onda kao da se nešto u nama zakoči.

Odmah pomislimo da pružamo otpor.

Ali što ako to nije otpor?

Što ako naše tijelo samo pokušava napraviti ono što je godinama učilo – zaštititi nas.

Nervni sustav ne razmišlja kao naš um. Njegov prvi zadatak nije napredak nego preživljavanje. Ako je nekada naučio da je određena situacija bila previše bolna, previše stresna ili previše neizvjesna, pokušat će nas usporiti svaki put kad osjeti nešto slično.

Nama to može izgledati kao odgađanje, izbjegavanje ili manjak volje.

Ali tijelo možda govori nešto sasvim drugo.

"Ne znam je li ovo sigurno."

I to mijenja sve.

Jer kad prestanemo voditi borbu protiv sebe, otvara se prostor za razumijevanje. A kad se osjećamo shvaćeno, naš nervni sustav često napravi ono što ga nikada nismo mogli natjerati – polako popusti.

Možda nam danas ne treba više discipline.

Možda nam treba malo više suosjećanja prema dijelu sebe koji nas je sve ovo vrijeme pokušavao zaštititi.

 

EFT skripta: Kad mislim da pružam otpor

Početna postavka (karate točka):

Iako mislim da nešto u meni pruža otpor, otvorena sam mogućnosti da me taj dio pokušava zaštititi.

Iako sam ljuta na sebe što ne mogu dalje, biram pogledati svoju reakciju s više razumijevanja.

Iako ne razumijem zašto sam zapela, prihvaćam mogućnost da moje tijelo radi najbolje što zna.

Vrh glave Možda ovo nije otpor
Obrva Možda je ovo zaštita
Strana oka Moje tijelo pokušava pomoći
Ispod oka Iako to ne izgleda tako
Ispod nosa Ono me želi zaštiti
Brada Na način koji je nekada imao smisla
Ključna kost Danas to biram vidjeti drugačije
Ispod ruke Bez borbe protiv sebe
Vrh glave Samo primjećujem što se događa

Početna postavka (karate točka):

Iako još ne vjerujem potpuno da sam sigurna, mogu napraviti jedan mali korak.

Iako moje tijelo još uvijek provjerava postoji li opasnost, dopuštam mu da ide svojim tempom.

Iako ne moram danas riješiti sve, mogu se podržati.

Vrh glave Ne moram se siliti
Obrva Ne moram se dokazivati
Strana oka Mogu slušati svoje tijelo
Ispod oka Ono mi nešto pokušava reći
Ispod nosa Zahvaljujem mu što me čuvalo
Brada I možda me više ne treba toliko štititi
Ključna kost Mogu početi učiti kako da se osjetim sigurnom
Ispod ruke Korak po korak
Vrh glave I biti sebi podrška

Završna rečenica (po želji, mirno u sebi):

Možda nisam zapela.
Možda moje tijelo samo čeka da osjeti kako je sada sigurnije.

Kako početi primijenjivati EFT kad nam je (SUD) intenzitet osjećaja previsok

Photo by Alex Green from Pexels

 Ima dana kad smo toliko uznemireni da nam se čini da ništa ne pomaže. Niti jedna tehnika, niti jedan ritual. Ništa.

Kad se tako osjećamo, kad nam je sve previše, ne idemo dublje,  dajemo si više prostora. Evo što to znači:

Postoje trenuci kad znamo što trebamo napraviti.
Znamo da bi EFT mogao pomoći.

Ali čim pokušamo tapkati, previše nam je. Iritira nas i tapkanje. Iritira nas sve.

Emocija se pojačava.
Tijelo se stisne kao čvarak.

I često tada mislimo da radimo nešto krivo.
Da nismo dovoljno spremni.
Ili da trebamo stisnuti zube I nastaviti. No to je kontraproduktivno.

Ali možda nije stvar u tome da idemo dublje. Ne trebamo previše kopati.
Možda trebamo u izjavama skripte biti općenitiji.

Kad je intenzitet previsok, naš nervni sustav ne treba više fokusa na problem, treba više prostora.

To znači da ne ulazimo direktno u emociju.
Ne imenujemo sve.
Ne pokušavamo sve “riješiti”.

Nego radimo ono što tijelo može podnijeti. Uvijek slušamo tijelo i njegove poruke. To je od presudne važnosti jer ono nikada ne laže.

Umjesto preciznog imenovanja emocije možemo samo reći
“ovo nešto što me uznemiruje” ili " užasno sam uznemirena"
umjesto da idemo u detalje.

Možemo se osvrnuti oko sebe i primijtiti prostor oko sebe
umjesto da ostanemo samo u osjećaju.

Možemo tapkati uz neutralnije rečenice koje ne pojačavaju intenzitet

To nije izbjegavanje.
To je regulacija.

I upravo tako gradimo kapacitet da kasnije možemo ići dublje ali sigurno.

EFT skripta: kada je intenzitet previsok

Zašto nam je teško primati (i zašto to nije pitanje karaktera)

 

Photo by Mihaela Claudia Puscas from Pexels

Photo by Mihaela Claudia Puscas from Pexels: https://www.pexels.com/photo/elegant-portrait-of-a-confident-woman-outdoors-33175452/Photo by Mihaela Claudia Puscas from Pexels: https://www.pexels.com/photo/confident-brunette-woman-in-chic-outfit-33149353/

Postoji nešto o čemu rijetko govorimo, ali mnogi od nas to prepoznaju u sebi.

Ne znamo primati.

Ne znamo primiti kompliment a da ga umanjimo.
Ne znamo primiti pomoć a da se odmah ne osjećamo dužni.
Ne znamo zadržati novac bez unutarnjeg nemira.
Ne znamo pustiti ljubav da dođe blizu bez da je preispitujemo ili odgurujemo.

I onda to često objašnjavamo na način koji nas dodatno boli.

Mislimo da smo nezahvalni.
Da nešto s nama nije u redu.
Da ne zaslužujemo dobre stvari.

Ali ono što kroz iskustvo sve jasnije vidimo jest nešto drugo.

Ovo nije priča o karakteru.
Ovo je priča o tijelu.

Nesposobnost primanja nije mana ličnosti. To je stanje u kojem se nalazi naš živčani sustav.

Kad smo dugo u napetosti, u stanju preživljavanja, pod stresom naše tijelo ne prepoznaje “dobro” kao sigurno. Prepoznaje ga kao nešto nepoznato. A nepoznato naš nervni sustav često interpretira kao nešto opasno.

Izvana to izgleda kao odbijanje, a iznutra je zapravo zaštita.

Odgurnemo kompliment.
Ne uzmemo ponuđenu pomoć.
Olako potrošimo ili poklonimo novac.
Zatvorimo se pred bliskošću.

Ne zato što ništa od toga ne želimo.
Nego zato što za naše tijelo primanje nije sigurno.

To je mjesto od kojeg krećemo.

Ne popravljamo sebe.
Gradimo osjećaj sigurnosti u tijelu, korak po korak.

EFT skripta koja nam može pomoći napraviti taj korak

Karate točka Iako mi je neugodno primiti nešto dobro, potpuno se podržavam dok ne naučim drugačije 

Iako dio mene odbija primiti, dopuštam si razumjeti zašto
Iako se zatvaram pred dobrim stvarima, biram graditi osjećaj sigurnosti u tijelu

Obrva Nešto u meni se stisne kad trebam nešto primiti
Vanjski kut oka Kao da to nije sigurno za moje tijelo
Ispod oka Kao da odmah moram uzvratiti ili pobjeći
Ispod nosa Kao da postoji skrivena cijena
Brada I moje tijelo to pamti
Ključna kost Možda me pokušava zaštititi
Ispod ruke I to ima smisla s obzirom na moju prošlost
Vrh glave Sada biram polako učiti da je to stari obrazac

Obrva Ne moram se tjerati da primam
Vanjski kut oka Mogu prvo graditi osjećaj sigurnosti
Ispod oka Korak po korak
Ispod nosa Bez pritiska
Brada Bez dokazivanja
Ključna kost Moje tijelo može učiti
Ispod ruke Da je sigurno primiti malo po malo
Vrh glave I to je dovoljno za danas

Kada tijelo ne osjeća sigurnost (čak i kad je “sve u redu”)

   

Photo by Masoud Parnoon on Unsplash

 Fizička sigurnost i emocionalni stres

Ovaj tekst inspiriran je riječima Nick-a Ortner-a, koje je podijelio nakon intervjua s Lewis-om Howes-om, i govori o nečemu što često previdimo, govori o osjećaju sigurnosti u vlastitom tijelu.

Koliko puta smo si rekli da je sve u redu?

I možda objektivno jest.
Imamo krov nad glavom. Hranu. Funkcioniramo.

Ali tijelu i našem živčanom sustavu to nije dovoljno.

Tijelo reagira na osjećaje.

Lewis Howes pitao je Nicka što misli da je uzrok stresa.
Nick je odgovorio: osjećaj sigurnosti. Dio nas jednostavno se ne osjeća sigurno.

Većina nas je fizički sigurna.
Imamo krov nad glavom. Imamo hranu. Više manje smo u redu.

Ali jesmo li uredu I emocionalno?
Kao da smo pod opsadom svaki dan.

Računi. Kredit. Poruke. Mailovi. Obavijesti koje ne prestaju.
Pritisak da držimo korak. Pritisak da izdržimo.
Osjećaj da će se sve raspasti ako stanemo samo na sekundu.

Naše tijelo ne zna razliku između toga i stvarne prijetnje životu.

Pokreće isti stresni odgovor na izvod kreditne kartice kao i na medvjeda u dnevnom boravku.

Kortizol raste. Mišići se stežu. Dah postaje plitak.
Aktivira se reakcija borbe ili bijega. Cijeli dan. Svaki dan.
Zbog stvari koje nas fizički neće ozlijediti — ali ih tako doživljavamo.

I gotovo nikad ne stanemo i ne kažemo jednu stvar koju naš živčani sustav zapravo treba čuti:

“Sigurna sam u svom tijelu.”

Kada smo zadnji puta to stvarno osjetili?

Umjesto toga govorimo i sebi I drugima:

“Dobro sam”.
“Snalazim se”.
Ali gotovo nikada se ne osjećamo sigurno u svom tijelu, u svom životu, u sadašnjem trenutku.

To je ono gdje nam taping pomaže.
On direktno poručuje dijelu mozga, koji stalno pali alarm, da smo sigurni te da može prestati slati signal straha i osjećaj da smo nečim ugroženi.

Ne radi se o pozitivnom razmišljanju.
Niti o stiskanju zubiju i forsiranju da idemo dalje.
Nego o fizičkom smirivanju živčanog sustava — jer je to mjesto gdje sve počinje.

Možda nam treba samo jedan trenutak u kojem naše tijelo napokon dobiva poruku koju čeka:

Sigurno je stati.
Sigurno je biti ovdje.
Sigurno je biti u mom tijelu.