Jin Shin Jyutsu za smirivanje preopterećenog uma

Kad nas mozak zatrpa scenarijima koje još ne možemo riješiti

 Danas ću vam pisati o jednoj tehnici koja je meni pomogla da smirim nervni sustav a koja nije EFT.

U posljednje vrijeme moj um stalno pokušava ići u budućnost, zastrašujući me  raznim neugodnim scenarijima. Jedna misao povuče drugu, pa treću, pa vrlo brzo više ne razmišljam samo o jednom problemu ili jednoj odluci, nego o cijeloj budućnosti odjednom.

To je iscrpljujuće za tijelo. Posebno kad se suočavamo s nečim velikim i neizvjesnim.

Nedavno sam naišla na jednostavnu tehniku iz Jin Shin Jyutsu prakse i iskreno me iznenadilo koliko mi je pomogla regulirati nervni sustav. Koristim je nekoliko puta dnevno, posebno kad sjedim, gledam nešto ili osjetim da mi tijelo postaje hipervigilentno, da sam se stisnula ko' čvarak.

Tehnika nije komplicirana. Ne traži savršenu koncentraciju. Ali traži nešto drugo: prisutnost.

Kad nježno držimo prste i usporimo disanje, tijelo često dobije signal da možda ne mora rješavati svih 100 problema upravo sada. Napetost u tijelu se smanjuje, ramena se opuštaju.

Kako izgleda praksa

Koristimo ruke i prste na njima. Prvo radimo na jednoj a onda i na drugoj ruci. Jednom rukom nježno obuhvatimo prst druge ruke. Bez stiskanja i bez forsiranja. Samo lagan kontakt i mirno disanje.

Možemo držati svaki prst nekoliko minuta ili koliko nam treba za samo nekoliko sporih udaha. Nekada možemo raditi samo na nekom od prstiju.

Važno je ne raditi tehniku mehanički dok smo potpuno odsutni. Nije poanta da “odradimo nešto korisno”, nego da barem malo vratimo pažnju u tijelo i sadašnji trenutak.

Ponekad već i nekoliko minuta sporijeg disanja i kontakta s rukama može prekinuti spiralu katastrofičnih scenarija.

Kratki vodič

Palac — briga, pretjerano anticipatorno razmišljanje — želudac/slezena
Kažiprst — strah, anksioznost — bubrezi/mjehur
Srednji prst — ljutnja, frustracija — jetra/žuč
Prstenjak — tuga — pluća/debelo crijevo
Mali prst — nesigurnost, napetost — srce/tanko crijevo
Dlan — opći balans i smirivanje sustava

Svaki prst možemo držati 2–5 minuta ili samo nekoliko sporih udaha.
Dlan držimo tako da nježno obuhvatimo centar druge ruke bez pritiska s nekoliko prstiju ili samo palcem. Navedeni organi znače da taj određeni prst djeluje na njih. Kao npr. u akupresuri.

Kad nam treba nešto jednostavno

Ponekad nemamo kapacitet za dugu meditaciju, analizu emocija ili stalno popravljanje sebe. Ponekad nam treba samo nešto dovoljno jednostavno da tijelo dobije blagi osjećaj sigurnosti.

I možda nećemo odmah riješiti problem koji nas čeka. Ali možemo pomoći nervnom sustavu da ne živi unaprijed deset verzija budućnosti odjednom.

Kada tijelo ne osjeća sigurnost (čak i kad je “sve u redu”)

   

Photo by Masoud Parnoon on Unsplash

 Fizička sigurnost i emocionalni stres

Ovaj tekst inspiriran je riječima Nick-a Ortner-a, koje je podijelio nakon intervjua s Lewis-om Howes-om, i govori o nečemu što često previdimo, govori o osjećaju sigurnosti u vlastitom tijelu.

Koliko puta smo si rekli da je sve u redu?

I možda objektivno jest.
Imamo krov nad glavom. Hranu. Funkcioniramo.

Ali tijelu i našem živčanom sustavu to nije dovoljno.

Tijelo reagira na osjećaje.

Lewis Howes pitao je Nicka što misli da je uzrok stresa.
Nick je odgovorio: osjećaj sigurnosti. Dio nas jednostavno se ne osjeća sigurno.

Većina nas je fizički sigurna.
Imamo krov nad glavom. Imamo hranu. Više manje smo u redu.

Ali jesmo li uredu I emocionalno?
Kao da smo pod opsadom svaki dan.

Računi. Kredit. Poruke. Mailovi. Obavijesti koje ne prestaju.
Pritisak da držimo korak. Pritisak da izdržimo.
Osjećaj da će se sve raspasti ako stanemo samo na sekundu.

Naše tijelo ne zna razliku između toga i stvarne prijetnje životu.

Pokreće isti stresni odgovor na izvod kreditne kartice kao i na medvjeda u dnevnom boravku.

Kortizol raste. Mišići se stežu. Dah postaje plitak.
Aktivira se reakcija borbe ili bijega. Cijeli dan. Svaki dan.
Zbog stvari koje nas fizički neće ozlijediti — ali ih tako doživljavamo.

I gotovo nikad ne stanemo i ne kažemo jednu stvar koju naš živčani sustav zapravo treba čuti:

“Sigurna sam u svom tijelu.”

Kada smo zadnji puta to stvarno osjetili?

Umjesto toga govorimo i sebi I drugima:

“Dobro sam”.
“Snalazim se”.
Ali gotovo nikada se ne osjećamo sigurno u svom tijelu, u svom životu, u sadašnjem trenutku.

To je ono gdje nam taping pomaže.
On direktno poručuje dijelu mozga, koji stalno pali alarm, da smo sigurni te da može prestati slati signal straha i osjećaj da smo nečim ugroženi.

Ne radi se o pozitivnom razmišljanju.
Niti o stiskanju zubiju i forsiranju da idemo dalje.
Nego o fizičkom smirivanju živčanog sustava — jer je to mjesto gdje sve počinje.

Možda nam treba samo jedan trenutak u kojem naše tijelo napokon dobiva poruku koju čeka:

Sigurno je stati.
Sigurno je biti ovdje.
Sigurno je biti u mom tijelu.

Metoda i prisutnost

Bila sam prošli vikend na radionici glumačke tehnike Metoda koja se pripisuje Leeu Strasbergu.

Na neki način zanimljivo ali na momente zbog silnog ponavljanja zamorno i dosadnjikavo, no istovremeno uznemiravajuće, intrigantno i relevantno onome tko želi saznati nešto o sebi ili/i razviti određene nove vještine.

nice to meet you

Ja sam na radionicu išla zbog vježbanja javnog nastupa, a ispalo je da mi je vježbanje prisutnosti bilo značajnije. U prvom dijelu me zapala vježba kuhanja kave u kojoj sam čitav sat samo to ponavljala; svrha – aktiviranje osjećajnog pamćenja za glumce. Za mene vježbanje prisutnosti. I dobro sam zapamtila tu beskrajno dosadnu vježbu, svaku malo se uhvatim da kavu kuham na drugačiji način, pokušavam biti svjesna onoga što radim, tj. skinuti se s automatskog pilota.

Vježba koju zovu relaksacija, i kojoj je osim relaksacije i svrha zbunjivanje unutarnjeg kontrolora, a u koju je uključeno polagano kruženje glavom i istovremeno kontinuirano izbacivanje glasa „a“ u prostor mi je u početku bila prilično teška.

Mislila sam da se s obzirom na svoju edukaciju mogu glasati bez problema, no trebalo mi je neko vrijeme da to uspijem. Dok sam neku večer gledala Armina gotovo osjećala mučninu zbog odnosa sina i oca. Onda sam se sjetila zvuka „a“ i počela sam ga ispuštati svaki puta kad bi mi došlo mučno ili teško.

Koliko bi samo manje stresa pohranjivali u tijelu kad bi takvo ponašanje bilo društveno prihvatljivo.

Npr. prisustvujete nekoj situaciji gdje netko nekoga pegla, možda i ne na neki očit način, ali ste vi osjetljivi na suptilne energije, možda ste i empat. Teško vam je to gledati i slušati, a onda samo zabacite glavu i iz sebe izbacite jedan dugačak „a“.

E to bi mi se jako sviđalo.

Danas ništa od EFT-a. Shvatila sam da se tlačim s obavezom koju sam si nametnula da svakom postu dodajem neki EFT protokol. Ukidam to, nadam se da niste previše razočarani, jer ovaj blog se mijenja. Zove se EFT terapija ali se ne mogu gurati u okvire i ograničavati se samo na jednu tehniku. Mislim da bi novo i primjerenije ime bilo nešto u vezi s postizanjem autentičnosti.