A mjesto na radionici pripalo je…

EFT DVD kolekcija


(tu ja sada otvaram kovertu, iznenađeno uzvikujem njezino ime, da, da radi se o njoj, ženi) dok neka imaginarna publika oduševljeno plješće:

Maji!!!

Evo što je Maja napisala:

EFT-om se bavim već pola godine nakon što mi je doktorica dala osnovnu brošuru. Oduševljena sam rezultatima. Ma čak rezultati nisu bitni, bitno mi je da se tijekom "tapkanja" osjećam super. Kao da zaista puštam štogod osjećam. I to je lijepo. Put me odveo gdje nisam ni sanjala.

Nije ETF bilo jedino prevozno sredstvo, ali je u svakom slučaju jako upečatljivo :) Krenula sam ove godine u smjeru razmišljanja kako da dalje proslijedim radost i od sljedeće godine ću volontirati u domu za starije osobe.

Smatram da je bogatstvo starijih ljudi neiskorišteno u našem društvu i da bi cijela zajednica puno dobila od veće integracije starijih ljudi. Zaista, imaju toliko znanja, topline, iskustva, mudrosti...

Iskreno mi se čini da u razgovoru s njima puno više ja dobivam od njih jer uživam u slušanju njihovih priča i obožavam kada meni postave neko pitanje o kojima ja nikada nisam razmišljala i koje nitko od mojih vršnjaka nikada ne bi postavio.

S druge strane njima puno znači samo da netko s njime provodi vrijeme. Ne treba se ništa puno raditi. Čitati zajedno knjigu, prelistati novine, poslušati životnu priču ili jednostavno samo biti zajedno...

Njihovo tijelo zna im zadavati poteškoće i zna ih činiti nemoćnima. EFT je super tehnika u kojoj mogu ponovo dobiti osjećaj kontrole, pa makar da si samo za trenutak olakšaju bol.
Zahvalna sam na tome da tehnika uopće postoji.
Uopće nisam mislila ovoliko pisati, ali eto krenulo me...

Lijepi pozdrav,
Maja

A mene je to jako dirnulo pa sam za ovaj puta odabrala Maju kao dobitnicu igre „Šalji dalje“. Istina je da su stariji ljudi zanemareni, usamljeni i u posljednje vrijeme garažirani u domovima za umirovljenike gdje se često nakon samo nekoliko mjeseci odluče ispisati iz života i umrijeti. A to je pasje tužno, jer nas više manje sve očekuje ista sudbina, imali djece ili ne.

Prije manje od dva mjeseca tako je završila i moja teta Nena. Kad je postala nemoćna jer ju je tijelo izdalo i nije više mogla živjeti u svom stanu, morala je u dom, a jedini raspoloživi smještaj nalazio se 100 km od Zagreba.

Po cijele je dane zbog nemogućnosti da se kreće boravila u malom sobičku s još jednom cimericom. Strašna je to sudbina. Nema više autonomnosti, nema intime ni privatnosti, ovisan si o stranoj osobi. Iako ju je moj bratić zvao k sebi, Nena nije htjela. U dom je došla početkom srpnja a iz njega se ispisala zauvijek krajem listopada. I eto, tako je završio jedan život.

Kad god bi je nazvala teta je prvo pitala „Jesi mi poslala (energiju –tretman na daljinu)“ a onda bi mi govorila „kak' nemre umret i kak' joj je dosta života“. Otvoreno smo razgovarale o smrti bez ikakvog pretvaranja i nakon tih razgovora bi uvijek bila nekako vedrija. Mislim da je to bilo zbog toga što sam bila spremna razgovarati o njezinoj "istini" bez obzira koliko se ona meni kao sugovorniku činila tužnom ili neugodnom.

Kod nas se smatra pristojnim razuvjeravati bolesnike, tužne, nesretne ili umiruće da se osjećaju tako kako se osjećaju, jer se drži da im na taj način dajemo podršku iako im zapravo oduzimamao priliku da se izraze, priliku da ih netko sasluša i čuje. Pritom ispucamo neku glupu šalu, i smatramo da smo jako velikodušni dok ustvari izbjegavamo neugodne teme koje nas na neki način okidaju a istovremeno u korijenu siječemo mogućnost razvijanja bliskosti ili postizanja veće bliskosti.

Moj dojam je da jeNena umrla tako brzo jer se bez obzira na napore obitelji osjećala sama, zaboravljena i na neki način odbačena a isto se dešava s većinom starije populacije. I to je najgori i najtužniji dio starosti, a govori o stanju društva u kojem živimo; otuđenom i rastrganom u borbi za preživljavanjem.

Eto zato sam izabrala Maju, a nadam se da će njezina ideja inspirirati i druge nevidljive čitatelje ovog bloga da se osvrnu oko sebe i pomognu onima koji ih okružuju. Često je dovoljan tek osmjeh, pružena ruka ili šala. Sitnice mogu razgaliti sve nas jer način na koji živimo je takav da svima nedostaje ljubazne riječi, zagrljaja, smijeha.

Hvala i svim ostalim sudionicima koji su se javili, nadam se da će vas u nekoj sljedećoj prilici biti još i više. Šaljimo ljudi dalje, to je najbolji način da razveselimo bližnjeg i sebe same.

A Maju molim da nam povremeno napiše svoja iskustva o druženju sa seniorima.