Perfekcionizam, tipfeleri, riječi i kontrola

I pobogu kako se to dogodilo baš meni?

Svi smo mi manje ili više perfekcionisti. Unutarnji poriv da budemo najbolji, najvredniji i najsavjesniji nemilice nas goni. Kada bi se o toj pojavi govorilo ja sam dugo smatrala da to sa mnom nema puno veze. Ja oko sebe naime, gdje god se našla, kreiram neku vrst kreativnog nereda a to s perfekcionizmom nema baš neke veze, smatrala sam.

No nakon radio emisije Debbie Ford, http://www.debbieford.com/ Life Coach žene koja je jedan od mojih uzora shvatila sam da sam u potpunoj zabludi. Debbie je s jednom slušateljicom radila coaching i između ostalih primjera perfekcionizma spomenula beskonačno korigiranje emailova prije slanja.

I eto ti ga na! Prepoznala sam i ja svoje perfekcionističko ponašanje. Terapeut sam i riječima pridajem velik značaj. Njihov poredak, naglasak, intonacija vrlo su važni a kada ih napišemo, nema promjene i popravka kao u govoru. Nešto smo napisali i 'ajde ti sad uvjeri primatelja da nisi loše mislio, da mu nisi namjeravao kršiti granice niti mu uskočiti u želudac, da si najpristojnije namjeravao zamoliti za nešto a ne to zahtijevati.

To su stvari koje mene muče u takvoj vrsti pismene komunikacije i zbog kojih mailove, posebno one poslovne ili one upućene ljudima koje ne poznajem u stvarnom životu, češljam do iznemoglosti kako bih ne bih poslala krivu poruku. I onda to traje li ga traje!

A i prevoditeljica sam. Veći dio života sam se bavila riječima i to neće prestati sad kad sam odabrala drugu profesiju. Kad je nešto napisano tu nema popravka, moje je vjerovanje, zbog kojeg sam danas u jednom času poželjela zakopati se u crnu zemlju, kako mi to lijepo kažemo.

A kada je tekst još i odštampan ili se pojavio u virtualnom svijetu na nekom blogu ili portalu, stvar je još ozbiljnija. Zamislite sramotu jedne takve osobe kad ustanovi da je podijelila materijal pun tipfelera. A prevoditeljice je! Sramota, blam i crni mrak, grme u meni roditeljski glasovi.

A sad konkretan opis mojeg šoka i sramote. Prije svake nove radionice ponovno pregledavam EFT priručnik ne bih li ga dopunila, poboljšala, pročistila (na što vas ovo asocira?) pa sam tako krenula i danas.

Pa pišem ja dakle, dodajem, oduzimam, uključim spell checker jednom, dvaput no ništa se ne crveni, ništa nije podcrtano iako ja povremeno „pješke“ nailazim na neke tipfeler i ispravljam ih. Kad mi je to dozlogrdilo odem direktno na spelling, prebacim po peti puta na hrvatski i doživim ŠOK!

Moj priručnik, nad kojim sam provela sate, djelomice si vid uništila, koji sam nebrojeno puta pročitala, a ramena i leđa su mi se od silnog isčitavanja i češljanja teksta pokočila, prepun tipfelera takvih da bi čovjek pomislio da sam to nabacala na papir i samo tako, bez ikakvog editiranje i provjere iz prve podijelila ljudima.

Ajme ljudi sramote! I zašto ja sada o tome još dodatno pišem na svom blogu? Čovjek bi mislio da je bolje takvu sramotu sakriti i nikome o njoj ne pričati.

Brainstorming:

Jedan od razloga je da sam se sad već malo oporavila od šoka i da sam u stanju promatrati situaciju iz pozicije promatrača i upitati se: A kako se to baš meni, osobi koja ima tendenciju ljude prosuđivati prema načinu pisanja, govora i izražavanja općenito moglo dogoditi? Kako i zašto? A poruka, koja je poruka?

Doduše sad sam si već malo oprostila, pa na to gledam s dozom humora i to si pitanje ne postavljam iz pozicije žrtve, već s namjerom da otkrijem program na kojem mi je raditi. Kad kažem raditi onda mislim na kucanje i EFT.

A program? Sada mi se čini da bi naslov mogao glasiti „kontrola i otpuštanje kontrole, opraštanje sebi i prihvaćanje vlastite pogrešivosti“ , a kasnije ćemo vidjeti što će se pojaviti.


Pa bi pretočeno u jezik EFT-a to moglo glasiti ovako:

- Iako sam ljudima dala priručnik prepun tipfelera i poželjela se zakopati u zemlju od srama kad sam to shvatila, ja želim oprostiti sebi.
- Iako imam osjećaj da sam zbog toga ostavila dojam potpuno neozbiljne osobe, jer koji si prevoditelj koji drži do sebe tako nešto može dozvoliti, a ako je takav prevoditelj kakav je onda terapeut, ja želim oprostiti sebi i otpustiti potrebu za perfekcionizmom

Drugi razlog je da osjećam olakšanje dok ovo pišem i nekako mi se čini da se osjećaj sramote smanjuje.

No pitanje je zašto ja to sve objavljujem u virtualnom svijetu? Djelomice vjerojatno zbog one narodne „tko prizna pola mu se oprašta“. Negdje se nadam da će i oni koji su dobili taj materijal s tipfelerima pročitati blog pa mi oprostiti. A i priznavanje pogrešaka i naših „mračnih tajni“ nekako je iscjeljujuće. Dakle ovo je terapija od mene meni.


P.S. Bloger s http://berix.blog.hr/ koji mi se javio u vezi EFT-a je na svom blogu napisao da njegov blog piše potpuno nepismena osoba, pa ako je nekome to problem, neka odšeće na pismeniji blog, skinuvši na taj način pritisak svojih i tuđih očekivanja sa sebe.

Možda bih i u dogovoru sa svojim kritičnim unutarnjim glasovima i ja mogla pokušati tako nešto.