Ponekad čujemo savjete poput: "Nemoj biti reaktivna." ili "Samo kontroliraj svoje emocije."
Lako je to reći kada smo mirne. Ali što kada nam srce lupa, grlo se stegne, osjećamo kako se bijes diže ili suze naviru? U tim trenucima ne osjećamo da imamo izbora. Imamo snažnu potrebu odmah nešto reći, objasniti, obraniti se ili otići.
Ne moramo odmah reagirati.
Iako imamo snažnu potrebu to napraviti.
Ako si damo dovoljno vremena da nekoliko puta mirno udahnemo i izdahnemo te pogledamo što se događa u našem tijelu, više nismo potpuno na milost i nemilost emocija.
Možda osjećamo kako se bijes penje prema licu. Možda nam srce ubrzano lupa. Možda osjećamo knedlu u grlu ili kako naviru suze.
To se zove surfanje emocijama.
Kao da stojimo na valu i dopuštamo mu da prođe. Ne pokušavamo ga zaustaviti niti se pretvaramo da ga nema. Ne borimo se protiv njega, ali mu ne dopuštamo ni da upravlja našim postupcima.
Neki autori navode da početni fiziološki val emocije može proći za otprilike devedeset sekundi ako ga ne nastavimo hraniti novim mislima i pričama. Bilo da traje kraće ili dulje, poanta nije u brojci. Važno je znati da emocija nije trajno stanje. Ona se mijenja kada joj damo prostora da prođe.
Kad usporimo dovoljno da primijetimo što se događa u nama, često otkrijemo da ispod prvog vala postoji nešto drugo. Ispod ljutnje možda je povrijeđenost. Ispod straha možda je potreba za sigurnošću. Tek kada si damo priliku osjetiti ono što se događa, možemo odlučiti kako želimo odgovoriti. Tada više ne reagiramo samo iz automatske zaštite, nego biramo kako ćemo se podržati.
Što znači surfati emociju u praksi?
Nije dovoljno samo reći sebi: "Osjeti emociju." Kada smo preplavljene, to često nije od velike pomoći.
Surfanje emocije može započeti sasvim malim koracima. Prvo možemo primijetiti: "Nešto se događa u meni."
Zatim možemo vratiti pažnju iz misli koje jure natrag u tijelo i osjetiti što se u njemu događa. Možemo si dati nekoliko trenutaka prije nego što nešto kažemo ili napravimo.
I možemo se pitati:
Što mi sada treba?
Već tada između emocije i našeg odgovora nastaje mali prostor. U tom prostoru više nema samo automatske reakcije. U njemu se ponovno pojavljuje mogućnost izbora.
To, naravno, ne znači da ćemo tapkati dok surfamo emociju.
Tapkat ćemo nakon što oluja prođe da ne bismo provele sate vrteći po glavi što je rečeno, učinjeno, kako smo mogle reagirati, odgovoriti, a nismo.
Tapkanjem ćemo te emocije osloboditi iz tijela, dati im prostora za protok i smiraj.
Vjerujte mi, ja sam baš danas kroz to prošla. Intuitivno sam prosurfala, onda sam plakala i kao šlag na torti završila s nekoliko rundi EFT-a.
Duboki izdah i opuštanje uvijek mi daju do znanja da sam sve ili barem dio onoga što me mučilo riješila.
EFT tapkanje nakon što oluja prođe
Karate točka: Iako me ono što se dogodilo još uvijek boli, biram se podržati dok moje tijelo polako otpušta sve što je zadržalo.
Karate točka: Iako sam tada imala snažnu potrebu odmah reagirati, sada si dopuštam otpustiti napetost koju još nosim u sebi.
Karate točka: Iako još uvijek osjećam dio tih emocija, otvaram mogućnost da ih moje tijelo otpusti svojim tempom.
Točka obrve: Prisjećam se onoga što se dogodilo.
Sljepoočnica: Još osjećam dio te napetosti.
Ispod oka: Moje tijelo to još nosi.
Ispod nosa: Dopuštam si polako otpustiti.
Brada: Više ne moram sve držati u sebi.
Ključna kost: Moj živčani sustav može se ponovno smiriti.
Ispod ruke: Dajem emocijama prostora da dovrše svoj prirodni tijek.
Vrh glave: Biram se podržati dok otpuštam ono što mi više ne služi.
Točka obrve: Primjećujem da se moje disanje polako smiruje.
Sljepoočnica: Sa svakim izdahom otpuštam još malo napetosti.
Ispod oka: Mogu biti nježnija prema sebi.
Ispod nosa: Ne moram osuđivati svoje reakcije.
Brada: Učinila sam najbolje što sam tada mogla.
Ključna kost: Sada svom tijelu vraćam osjećaj sigurnosti.
Ispod ruke: Dopuštam da ono što me opterećivalo polako ode.
Vrh glave: Biram mir, razumijevanje i podršku sebi.
Možda emocionalna snaga nije u tome da nikada ne osjetimo ljutnju, strah ili tugu.
Možda je u tome da svaki put iznova učimo kako kroz njih proći bez borbe protiv sebe.
Jer cilj nije postati žena koja više ništa ne osjeća.
Cilj je naučiti podržati se dok osjećamo.
Nema komentara:
Objavi komentar