"U svakom čovjeku bore se dva vuka: pitomi i divlji", djed će. "A koji je jači?", zanima se unuk. "Onaj kojeg više hraniš", odgovara djed. Poznata priča? Evo kako se odigrala u tramvaju ZET-a.
Vozim se u osmici, kad eto kontrolora. Tražim pokaz po torbi, a on se, dok čeka, obraća curi koja sjedi ispred mene. Strankinja je, točnije Azijatkinja.
Pruža mu kartu. Šerif od ZET-a na nju baca pogled, pa s grimasom bijesa oko ustiju pita: "Zašto mi to dajete?", istovremeno mrmljajući nešto o datumu što ne razumijem.
Foto: Sam Samantha/Flickr
"Nije aparat radio", cura se pravda.
"Nije istina, ja sam se sad prijavio", odgovara šerif.
U očima mu vidim titl: "Nećeš budalu radit' od mene. Sad ću ti ja pokazat' 'ko je gazda u mom tramvaju".
Kad te dohvati onaj s pederušom
Moja se stanica približava i nemam je namjeru propustiti. Polako mu pružam pokaz na uvid, nadajući se da će tako možda zaboraviti na svoju novu lovinu.
Sjećam se ja kako je to kad se švercaš, pa te uhvati onaj s 'pederušom' pod rukom. Kontrolori su tad bili na tajnom zadatku i nisu nosili uniforme, ali su redovito imali te muške torbice pod rukom. Po njima smo ih prepoznavali.
No strategija mi je neuspješna. Moj pokaz je pretplata, kaže on, i nije mu zanimljiv. Vraća se rafalnom ispitivanju prijestupnice.
Nije studentica, Kineskinja je
"Nemate ni dokumente", tvrdi.
"Ja… imam putovnicu", ona će potiho.
"Onda je unutra vaše mjesto boravka. I šta vi tu uopće radite?", ispituje kao da mu je šef glavom i bradom ministar policije.
"Siđite dolje", poziva je tonom koji ne trpi pogovora. Žena poslušno ustaje i kreće prema vratima na kojima stojim sada i ja. Njegov izraz lica je izraz divljeg psa koji slini jer se domogao zeca. Prvo će ga dobro isprepadati, a onda će ga možda i pojesti. Kako mu se bude htjelo; jer on sad vlada.
Dok silazim govorim: "Pa nemojte, pustite je, studentica je".
"Nije studentica!", odgovara glasom gestapovca koji je ulovio ne-Arijevku: "Kineskinja je!".
Odlazim sa stanice, ali još krajičkom oka vidim šerifa kako se naslanja na banderu, prekriženih ruku. Postavlja svima nam znano pitanje, dok uživa u svojoj moći:
"I šta ćemo mi s vama?"
Baš je slatko iskaliti se na drugima
A koji su ti drugi?To su oni koji nisu u poziciji da uzvrate, pa bijes i frustraciju glatko iskrcamo na njih. Znam, slatko je istresti se na nekoga. Adrenalin naraste, ego se veseli, osjeća se moćno i važno.
I meni se znalo dogoditi da se nakon frustrirajućeg radnog dana s guštom otresem na blagajnicu koja me krivo pogledala. No, promijenila sam se, mudrija sam danas, a i starija, pa mi se rjeđe omakne. Osim toga, smatram to pitanjem izbora.
Kojeg vuka hraniš?
U staroj indijanskoj priči objašnjava djed unuku kako u svakom od nas žive dva vuka; jedan je pitom, a drugi divlji. U stalnom su ratu. "Pa koji pobjeđuje?", ispituje unuk. "Onaj kojeg više hranimo", odgovora djed.
Zato biram hraniti pitomog vuka, raditi stvari koje ga podržavaju, biti u društvu pitomih ljudi. No, osim toga se bavim i aktivnostima koje mi pomažu da frustraciju na neškodljiv način izbacim iz sebe.
Za takvu energetsku higijenu ne treba puno kuna. Pomaže i šetnja kvartom, imaginarno ali glasno svađanje s onima koji su nas povrijedili, meditacija ili trčanje. Stvar je izbora. Pitanje je samo kojeg smo vuka odlučili hraniti?
Pročitajte još:
Nema komentara:
Objavi komentar