Healing With The Masters - besplatna online predavanja svjetskih majstora

ponedjeljak, 19. srpnja 2010.

Čovjek koji hrani pitomog vuka

Foto: Sxc.hu


Nisu svi ljudi isti, a to naravno vrijedi i za ZET-ove kontrolore. Neki u sebi hrane pitomog, drugi divljeg vuka. Ovo je priča o čovjeku koji je odlučio štititi, a ne gristi ljude oko sebe.

Opet ja danas u tramvaju. Nove štanc mašine unisono se oglašavaju: nešto kao tut, tut. Osvrćem se oko sebe, neobičan neki zvuk. Moj mozak poručuje  - kontrola. I bogme par sekundi nakon toga pokraj mene prolazi jedan.

Vidim ga s leđa; oniži je, tamnoput, ima burmu na ruci. U ruci nosi značku u preklopnoj futroli ko' oni murjaci iz američkih serija.

Sve se odvija brzo; upušta se u razgovor s dva mlada dečka ispred mene, u prostoru na spoju vagona. Prije nego li se kontrolor ukazao ti su mladići nalik na dugonoge skakavce, s naznakom paperjaste brade na licu debatirali o tome bi li ili ne bi li sjeli.

Sa zanimanjem pratim. I mislim si: "Bože samo ne još jedan divlji vuk u roku od nekoliko dana."

Ni ljut, ni bijesan

"Nemate kartu? pita ih ZET-ov dužnosnik. Imate možda pokaz doma? Ne? Studenti ste? Jeste li pokušali kupiti kartu putem mobitela?". Svašta ih pita, ponešto predlaže, sve kao da im sam nudi izlaz iz ove, čini se njemu nemile situacije.

Dečki na svako njegovo pitanje odmahuju glavom. Neuobičajeno za ZET-ovca, odlazi dalje bez riječi i nastavlja s kontrolom. Nije ni ljut ni bijesan. Prilazi curi koja opušteno sjedi na stolcu. Fura se na darkericu. Nakon par sekundi, vodeći je pod ruku, izlazi s njom iz tramvaja.

Cura se šverca

Sada je već svima jasno da se cura šverca. Tramvaj stoji na semaforu, a vrata su otvorena. Sva lica putnika okrenuta su prema protagonistima dramuleta uprizorenog na stanici. A šta ćeš? Narod se zabavlja kako zna i umije. A i ja s njima.

Kontrolor: "Imate kartu?"
Cura odmahuje glavom.
Kontrolor: "Radite?"
Cura odmahuje glavom i gleda u pod.

Jedan od onih dobrih  tipova
 
Kontrolor se okreće prema kolegi koji je izišao na stražnja vrata brže nego li je ušao, diže nemoćno obje ruke u zrak, a curi govori. "Odite" i pokazuje bradom na tramvaj. Cura se vraća unutra i sjeda na isto mjesto s kojeg je maloprije ustala.

U kolima uzdasi olakšanje. Oniža žena u tirkiznoj trevira haljini na točkice i frizurom nalik Jovankinoj govori: "Ovaj je dobar, već sam ga dva puta vid'la da je pustio ljude bez karte".

Eto čini se da može i ovako. Ovaj neočekivani obrat raspoložio je sve prisutne putnike. Za razliku od šerifa od ZET-a iz moje prethodne tramvajske priče ovaj čovjek čini se hrani svog pitomog vuka. Stekla sam dojam da ima poslova koji bi ga više veselili od svakodnevnog kontroliranja putnika, a ipak, u ovoj ulozi, čini najbolje što može.



Marina Katarina Grgić


Pročitajte još:


Ne taloži, recikliraj

Princeza na zrnu graška

Udahni, izdahni i priznaj: bojim se

Nema komentara: