Strahovi su poput dosadnih rođaka. Nemoguće ih je zauvijek izbjegavati ili se pretvarati da nisu tu. Jer oni su pravi gnjavatori - stalno su nam za petama.Foto: remisvelisque/Flickr
Tjeskoba je nalik golemom neuzemljenom mentalnom naboju, otprilike kao ogoljela električna žica koja se njiše po zraku. A strahove bi, pak, mogli usporediti s dosadnim rođacima koje ne možemo zauvijek izbjegavati ili se pretvarati da ih ne vidimo. Prije ili kasnije osvanu nam opet na vratima.
Njihovo ignoriranje ili prikrivanje troši goleme količine energije, a kako su zabilježeni u našem polju, kao i svi drugi osjećaji i stanja u kojima se nalazimo, emitiramo ih kao radio valove. Ljudi s kojima dolazimo u interakciju na njih reagiraju, i kao u dobro orkestriranoj predstavi, često nam ih svojom reakcijom uprizoruju.
Sonia Choquette, doktorica metafizičkih znanosti, spisateljica i radijska voditeljica (Trust your vibes na Hay House radiju) tvrdi kako je puno lakše strah na glas priznati, nego li ga potiskivati. Zajedno s riječima "bojim se", energija prethodno uložena u potiskivanje se oslobađa, a strah najčešće rasplinjava.
S time bih se složila, pod uvjetom da se taj čas ne nalazimo u igranju uloge žrtve jer takvo priznanje može dovesti do suza i raspada sistema. OK, dobro, to je ženska reakcija. Što u tim situacijama čine muškarci, ne znam, jer njima je kulturološki plakanje zabranjeno.
Na početku karijere, Sonia je svojoj mentorici koja ju je ohrabrivala da se uhvati pera, objašnjavala da nije u stanju pisati i da ne može biti spisateljica. Naime, još u školi učiteljica ju je uvjerila da pisanje nije zanat kojim bi ona mogla zarađivati za kruh. Mentorica joj je odgovorila: "Naravno da možeš pisati, no prvo si dozvoli da budeš loš pisac". Očekivanja koja su ju pritiskala su splasnula, a Sonia je počela pisati. Napisala je i objavila brojne knjige.
Evo jedne njezine vježbe za smanjivanje tereta vlastitih očekivanja, tjeskobe i straha prije nekog važnog zadatka:
• udah na nos, izdah na usta, i tako nekoliko puta
• osvrnite se oko sebe i počnite imenovati stvari, životinje, biljke ili ljude u vidokrugu. Na primjer: zelena stolica. Pređite pogledom preko njezinih rubova, sve ih primijetite, a onda pređite na drugu stvar, i tako minutu-dvije.
• stavite ruku na područje srca, duboko udahnite, sjetite se da volite ono što radite i umjesto da se uvjeravate u to kako vi to možete, kako to nije ništa strašno, kako to svaka šuša može, i kako bi, dovraga, u ovim godinama već trebali ili morali moći ovo ili ono, jednostavno si priznajte da se bojite. I onda učinite to što ste naumili.
Vježba je efikasna i široko primjenjiva. Uostalom, sastavni je dio Metode, glumačke tehnike Leea Strasberga.
Za inspiraciju pogledajte ovaj video i poslušajte što Sonia kaže o strahu.
