Marko ide za svojim snom

Snovi odumiru lako u ovoj našoj kulturi u kojoj nam roditelji predaju vjerovanje da „moramo stisnuti zube, prestati sanjati, namaknuti i onda po svaku cijenu zadržati siguran posao u državnoj službi“.

I tako sve do penzije kada će nam za 25. godišnjicu rada možda netko udijeliti jednu mjesečnu plaću i zlatan sat.

water meadows by vodolaz

Ali čekajte, nije to sve! Osim svega ovoga na kraju nas čeka i penzija od 1.500 - 2.000 kn,

a možda ako smo te sreće i koju kunu više.

Marko o kojem sam upravo čitala na www.grombol.hr nije odustao, on i dalje ganja svoje snove jer vjerojatno osjeća da kad umru snovi odumire i duša.

Ako vam je ta tema važna kao što je i meni, pročitajte o Markovom putu pa osjetite li potrebu, a imate mogućnosti pomozite mu da i dalje slijedi svoje snove.

Umro je Dino, ma kako umro???!!!!

Ova je za Dina


Na povratku s Jaruna svratila sam do tete koja je bila kod sestre u posjeti. Nakon što smo razmijenile novosti i raspravile boljke došli su na red i mrakovi iz Dnevnika koji teta redovno gleda, pa i u nekoliko varijanti.

Pa će ona: i eto umro je Dino Dvornik; ja ne reagiram na prvu već ko' u crtiću tek nakon nekoliko sekundi: Dino, ma koji Dino? Dino Dvornik, potvrđuje teta! Ma koji Dino Dvornik? opet ja u nevjerici pitam (Mislim si teta je možda pobrkala Dvornikove, iako je Boris Dvornik, na kojeg sam na tren pomislila isto ove godine umro).

Pa onda: Pa kako Dino Dvornik, pa on ima 35/40 godina???
Teta: 44
Ja: Pa svejedno zašto je umro, kako umro?

I tako u nedogled.

Nisam ni sama sigurna zašto ovo pišem, jer nemam ništa baš previše umno za reći, već samo da bih željela da nam je priroda ugradila neki čip pa da smo svjesniji da nam se život u sekundi može promijeniti ili ugasiti.

Ne bojim se smrti ali bih voljela da sam svjesnija svake sekunde svog života, svakog udaha, mirisa, koraka. Možda bi to bilo previše informacija i možda bi nam se mozak pregrijao kad bi to tako bilo, ali svejedno, da je u temeljnom softveru ugrađeno više svjesnosti o efemernosti ljudskog života mislim da bi ga doživljavali dragocjenijim.

A ovako …

A Dinu želim lakoću bivanja s one ne fizičke strane života koju možda nije imao u ovom životu, u fizičkom obliku.

Kad je svemir tako obilno obdario prirodu kako to da mi ljudi vjerujemo da za nas nema dovoljno...?

Kad je svemir tako obilno obdario prirodu kako to da smo mi ljudi stalno u nekom manjku?

Skinula sam sinoć jedan „add on“ – Stumble (to stumble upon= popiknuti se na nešto, naići na nešto) za Mozillu Firefox koji u posljednje vrijeme koristim i krenula se zabavljati s njim. Jedan od privh siteova na koje sam naišla je Landscapes 2.0 s nevjerojatno lijepim, plastičnim i nekako života punim fotografijama.

To me na određen način dozvalo i prizemljilo, mislim na fotke naravno, pa sam se zapitala: ako je svemir tako obilno obdario prirodu kako to da smo mi ljudi stalno u nekom manjku?

Dmitry Lyalin & Julia Razumeeva
Kolsky

Pa i mi smo dio tog istog svemira, a stalno smo u grču (niti mene to stanje ne zaobilazi) nemamo dovoljno, živimo u strahu da neće biti dovoljno ovoga ili onoga, da nemamo pravo imati dovoljno. Kako je to moguće, gdje je greška, zašto nam činjenica da smo okruženi obiljem i da je ono tu i za nas ne sjeda u kosti?

Ovo posljednje je retoričko pitanje, ja na njega nemam odgovora ali u pomanjkanju istog vrtim si slike sa Ladscapes sitea i pokušavam tome doskočiti. Probajte i vi, možda vam se svidi.