Metoda i prisutnost

Bila sam prošli vikend na radionici glumačke tehnike Metoda koja se pripisuje Leeu Strasbergu.

Na neki način zanimljivo ali na momente zbog silnog ponavljanja zamorno i dosadnjikavo, no istovremeno uznemiravajuće, intrigantno i relevantno onome tko želi saznati nešto o sebi ili/i razviti određene nove vještine.

nice to meet you

Ja sam na radionicu išla zbog vježbanja javnog nastupa, a ispalo je da mi je vježbanje prisutnosti bilo značajnije. U prvom dijelu me zapala vježba kuhanja kave u kojoj sam čitav sat samo to ponavljala; svrha – aktiviranje osjećajnog pamćenja za glumce. Za mene vježbanje prisutnosti. I dobro sam zapamtila tu beskrajno dosadnu vježbu, svaku malo se uhvatim da kavu kuham na drugačiji način, pokušavam biti svjesna onoga što radim, tj. skinuti se s automatskog pilota.

Vježba koju zovu relaksacija, i kojoj je osim relaksacije i svrha zbunjivanje unutarnjeg kontrolora, a u koju je uključeno polagano kruženje glavom i istovremeno kontinuirano izbacivanje glasa „a“ u prostor mi je u početku bila prilično teška.

Mislila sam da se s obzirom na svoju edukaciju mogu glasati bez problema, no trebalo mi je neko vrijeme da to uspijem. Dok sam neku večer gledala Armina gotovo osjećala mučninu zbog odnosa sina i oca. Onda sam se sjetila zvuka „a“ i počela sam ga ispuštati svaki puta kad bi mi došlo mučno ili teško.

Koliko bi samo manje stresa pohranjivali u tijelu kad bi takvo ponašanje bilo društveno prihvatljivo.

Npr. prisustvujete nekoj situaciji gdje netko nekoga pegla, možda i ne na neki očit način, ali ste vi osjetljivi na suptilne energije, možda ste i empat. Teško vam je to gledati i slušati, a onda samo zabacite glavu i iz sebe izbacite jedan dugačak „a“.

E to bi mi se jako sviđalo.

Danas ništa od EFT-a. Shvatila sam da se tlačim s obavezom koju sam si nametnula da svakom postu dodajem neki EFT protokol. Ukidam to, nadam se da niste previše razočarani, jer ovaj blog se mijenja. Zove se EFT terapija ali se ne mogu gurati u okvire i ograničavati se samo na jednu tehniku. Mislim da bi novo i primjerenije ime bilo nešto u vezi s postizanjem autentičnosti.

Pravda za sve noćne ptice

Ja sam jedna od njih ili jedna od vas; jedna od onih koji čitav život trpi komentare tipa „ Ah, Marina se digla u zoru, a ono znate, oko 11“ koji ide uz podrugljiv osmijeh obilno začinjen osudom.

Upravo sam se vratila s jedne ženske večere gdje sam nakon 20 i više godina srela cure s kojima sam se svakog petka spremala za tjedni izlazak u Saloon, što nam je u to doba bio najvažniji događaj tjedna.

Večer je bila sjajna, hvala ti još jednom Nina što si me pozvala, malo onako u điru Seksa i grada, samo što smo mi koju godinu starije od protagonistica te kultne serije.

Midnight by Yuri - off

I eto me doma, prošla je ponoć, pregledavam mailove i u jednom od njih nailazim na preporuku za knjigu dr. Johna Medine „Brain rules“. Još sam uvijek u filmu urnebesnog smijeha i otvorenog necenzuriranog razgovora i nisam raspoložena za čitanje, no opis knjige me dovoljno zaintrigirao pa tražim po YouTubeu.

Nakon drugog videa nailazim na The Morning Guy onaj o ranoraniocima i noćnim pticama a sve u meni kliče; eto nepravda, nepravda! Moj DNK je odredio hoću li veselo cvrkutati s ptičicama čim sunce grane ili ću tek tada krenuti na počinak.

Ukratko Medina u ovom videu objašnjava kako je u našoj DNK zapisano jesmo li jutarnji ili noćni tipovi; a jedno od objašnjenja za jutarnje nefunkcioniranje je i to da smo u neko prethistorijsko doba bili zaduženi da noću dok drugi spavaju bdijemo nad plemenom.

Istraživanja pokazuju da 10 do 20 posto ljudi rano rani dok isti toliki omjer otpada na one kojima je noć kraljica, ostali su negdje u sredini.

Pa kaže Medina: „Kada bi se prirodan ritam ljudi poštivao, možda bi svi tada bili sretniji iučinkovitiji“. Amen, kažem ja.

Evo kako bi se u ovoj situaciji mogao primijeniti EFT:

Kad se suočimo s osudom koja nas gotovo uvijek pogađa osim kad smo u harmoniji a to nije baš svaki dan, prijedlog kucanja:

Iako me osuđuju zbog mog bioritma, ja duboko volim i prihvaćam sebe

Iako mi se čitav život izruguju jer sam noćna ptica, i ne funkcioniram ujutro, ja…..

Iako se zbog toga osjećam krivom i manje vrijednom, ja….

Pa po točkama:

Imam drugačiji bioritam od ostalih ljudi, noćna sam ptica

Ne funkcioniram ujutro ali sam iza ponoći potpuno fit…

Osjećam se krivom i manje vrijednom…

I sve drugo što vam još padne na pamet.

Oprosti ili vuci sa sobom

Krumpir olakšanja

Derek Lin stručnjak je za financije koji svoje zvanje prožima praktičnom taoističkom filozofijom. Evo jedne priče iz njegove riznice, o krumpirima i umijeću opraštanja.

Jednoga dana taoistički mudrac učeniku dade praznu vreću i košaricu punu krumpira. "Razmisli o svim ljudima koji su te nedavno povrijedili ili govorili ružno o tebi. Posebno promisli o onima kojima ne možeš oprostiti. Svako takvo ime ureži u jedan krumpir, pa ih sve stavi u vreću."

Učenik se sjeti mnogih imena i uskoro mu je vreća bila puna krumpira.

"Tjedan dana ćeš nositi vreću sa sobom, kamo god pošao", reče mudrac. "Nakon toga ćemo razgovarati."

Učeniku se zadaća učinila lakom. Nositi okolo vreću krumpira nije bilo posebno teško. No, uskoro mu je postala teretom. Smetala mu je i sve napornije mu je bilo podići ju na rame, iako je bila jednako teška. Nakon nekoliko dana iz vreće je počelo smrdjeti. Izrezbareni krumpiri počeli su trunuti i vonjati. Ne samo što ih je bilo nezgodno vući svugdje sa sobom, nego je to postalo i prilično neugodno.

Napokon je prošlo tjedan dana. Mudrac pozva učenika i upita ga: "Jesi li razmišljao u vezi s ovim?"

"Jesam", odgovori učenik. "Kad nismo u stanju oprostiti, nosimo te svoje negativne osjećaje svuda sa sobom, kao što sam ja nosio krumpire. Negativnost je težak teret, a s vremenom postaje sve teži i neugodniji."

"Da, upravo se to događa. Što misliš, kako možemo olakšati teret?"

"Težeći da oprostimo."

"Oprostiti jednom čovjeku koji te povrijedio značilo bi ukloniti jedan krumpir iz vreće. Koliko je osoba kojima si spreman oprostiti?"

"Dosta sam razmišljao o tome", reče učenik. "Premda to od mene zahtijeva priličan napor, odlučio sam oprostiti svima."

"Odlično, znači da možemo izvaditi sve krumpire. Je li se ovog tjedna još netko ogriješio o tebe?"

Učenik je kratko razmišljao, a onda priznao da je bilo takvih, premda ga je bilo strah da će se njegova prazna vreća opet napuniti krumpirima.

"Učitelju", upita. "Ako nastavim ovako, neće li u mojoj vreći svakog tjedna biti krumpira?"

"Bit će. Dokle ti god ljudi čine nešto nažao ili ružno govore o tebi, dotle će u vreći biti krumpira."

"Ali ne možemo upravljati postupcima drugih. Kako tao u tom slučaju može pomoći?".

"Do taa još nismo ni stigli. Sve o čemu smo do sada razgovarali je uobičajeni odnos prema opraštanju. Razni filozofi i vjere nas uče istome - treba težiti tome da oprostimo jer to je velika vrlina. Ali to nije tao jer tao ne poznaje težnju."

"Što bi to bio tao?"

"Na to pitanje možeš i sam odgovoriti. Ako su krumpiri negativni osjećaji, što je vreća?"

"Vreća je... da nema vreće, ne bih imao u čemu držati krumpire. To je, dakle, nešto u nama što nas tjera da se zadržavamo na osjećaju povrijeđenosti... Znam što je to kod mene: previše držim do toga koliko vrijedim."

"I što će se dogoditi ako prestaneš do toga držati?"

"Tada mi se bilo što što bi ljudi mogli reći ili učiniti neće činiti tako velikim."

"Ako je tako, ne moraš više urezivati imena u krumpire. To znači da nema više tereta, nema više smrada. Put opraštanja je svjesna odluka, ne samo da ćeš odbaciti pokoji krumpir, nego da ćeš odbaciti cijelu vreću."

Izvor: Derek Lin, Tao svaki dan

Via positiva

Obama - epohalni pomak na razini svijesti

YES WE CAN!

Ovo nije politički blog no bez obzira koliko se mi ograđivali od politike ona je svakodnevni dio naših malih i velikih života.

Iako je SAD preko bare, izbor koji su napravili stanovnici te velike svjetske sile odrazit će se i na nas male Hrvate, na ovaj ili onaj način.

U posljednjih tjedan dana duboko sam bila dirnuta činjenicom da je američki narod prepoznao poruku jedinstva, suradnje i mira koju im je njihov novo izabrani predsjednik ponudio.

Jasno je da je ona prilagođena i "prispodobljena" da bi imala što veći učinak i u konačnici donijela pobjedu; za što je navodno najzaslužniji Davide Axelrod Obamin spin doktor. But nevertheless...

Kritična je masa za razliku od politike straha, rata i zastrašivanja odabrala politiku mira, jedinstva i harmonije ali i kao što piše danas Jergović "najvećeg manjinca za svog novog predsjednika".

Nemam pojma kako će se Obama nositi sa svime što ga kao predsjednika čeka ali ono što je ovdje epohalno za čitavu ljudsku rasu je promjena koja se zbila na razini svijesti američkog naroda a uzročno posljedičnim efektom i na razini svekolikog ljudskog roda.

Gledajući vijesti desilo (desiti se nije čisto hrvatski glagol veli Branka, moja kolegica lektorica, ali je on glagol iz mog vokabulara, pa neka ga) mi se da brišem suze od razdraganosti i molim sve pozitivne sile da čuvaju i njega i njegovu obitelj od zastranjivanja ili bilo kakvih drugih nezgoda.

Nadam se da će ova promjena dovesti do lančane reakcije kako na globalnoj tako i na regionalnoj razini.

Michelle Obama: Be Not Afraid

Surogatno kucanje i kucanje za buduće događaje

EFT se može raditi i surogatno (što znači da mi ustvrđujemo da predstavljamo osobu za koju to radimo) a i za budućnost pa bismo se svi kao u svojevrsnoj molitvi za novog predsjednika mogli priključiti npr, ovako:

Iako sam preuzeo vruć krumpir i neće mi biti lako, ja volim i podržavam sebe, a podržava me i većina mojih sunarodnjaka.

Iako su problemi veliki i složeni, ja biram uvijek odabrati najbolje rješenje za sveukupno čovječanstvo i uvijek se pouzdati u svoju intuiciju.

Iako mi neće biti lako ja biram ostati dosljedan sebi i svoju dužnost obavljati na najbolji mogući naći.

Pa po svim točkama ključne riječi.

Naravno ovo je samo jedan primjer koji jednostavno možemo prilagoditi sebi i nekoj svojoj situaciji. Kod suragatnog kucanja je važno naglasiti da manipulacija ne funkiconira; ne možete kucati za djecu da bi ih natjerali da se ponašaju onako kako vama odgovara, ili za muža da se digne s kauča i pomogne vam oko kućnih poslova.

Mijenjajmo svijet, ali prvo na osobnoj razini

Probudih se jutros sa strašnom željom da mijenjam svijet

Da uzmem svoj vrtlarski pribor iz stare konobe i počupam korov.

Da klečeći pažljivo okopam i zagrnem nježne biljke ljudske dobrote i istine.

Da zavrnem vratom svim povijušama i davilicama.

Da nogama bijesno izgazim sav puzajući jad što se zavukao i sije

pustoš zasijanom gredicom.

I treba ugasiti televizor da ne vidim njihova iscerena lica bez morala.

I treba začepiti uši da ne čujem njihovu psovku

pred nevinim licem svoga djeteta.

I treba reći DOSTA.

I treba reći HOĆU.

I treba dići ruku i lupiti šakom o stol.

Ne želim svom sedmogodišnjaku objašnjavati što znači uzdignuti srednji prst.

Ne želim petogodišnjakinji objašnjavati zašto teta na naslovnici

novina plače.

Ne želim nositi njihove igračke u najlon vrećicama onima koji nikada

nisu imali igračku.

Ne želim gutati suze gledajući širom otvorene nasmijane oči afričkih

anđela koji umiru kao muhe bez naših skupocjenih cjepiva dok dajemo

basnoslovne svote za sjajniju dlaku skupoga kućnog ljubimca.

Ne želim više zatvarati oči!

A vi?

Probudimo se sa snažnom željom da ne budemo društvo koje je

takvo već ljudi koji nisu takvi.

Sanja Beraković

Prije nekih desetak dana u moj je Inbox stigla Sanjina pjesma/priča, kako je ona sama naziva. Odražava ono što i sama osjećam.

Kud god da se okreneš same strahote. Mediji ih podržavaju jer vesele i pozitivne vijesti ionako nikoga ne zanimaju. Na TV-u se prikazuju samo nasilje, tek oko 2 ujutro se na programu pojavljuju filmovi koji nešto vrijede.

Vijesti, osim naslova sam već davno prestala gledati; i to je jedina dijeta, "dijeta od vijesti" koju podržavam, a od prizora nasilja u filmovima i silnim "ubi - udri serijama"mi se okrene želudac, pa niti njih ne gledam.

Čini se da smo dosegli takvu razinu blaziranosti i izopačenosti da nam samo od najstrašnijih prizora adrenalin prokola venama. Ili tako misle medijski moguli, valjda oni znaju kad prate gledanost.

Sanji je prekipjelo, a prekipjelo je i meni; pitanje je samo što će svatko od nas na osobnoj razini poduzeti.

Prema vjerovanjima drevne havajske tehnike Ho'oponoono za sve što nam se pojavljuje u životu odgovorni smo mi sami, budući smo to sami i kreirali. Na prvu loptu zvuči malo nategnuto i teško za povjerovati, no ako uzmemo da smo dio kolektivne svijesti te da svaka naša misao na istu utječe, kako li onda utječe nasilje koje svaki dan gledamo, koje na ovaj ili onaj način odobravamo ili čak u svojem ponašanju odražavamo?

Ho'oponoono propisuje tri koraka kada se nađemo usred vibracija niskih frekvencija (nasilja razna, svađe, jalovi, tuge, depre itd - sve ono što ne ide u kategoriju neopisive lakoće bivanja spada u niže frekvencije). Tada kao mantru treba ponavljati: oprosti, volim te i hvala sa svrhom otpuštanja i oslobađanja svega onoga što nije ljubav i svjetlost. Te riječi mogu biti upućene Bogu, božanskom dijelu našeg bića ili nekom trećem (barem sam ja to tako doživjela).

Ja već danima mantram i nekako mi se čini da mi su se neke stvari, ljudi i zbivanja neočekivano počela pojavljivati u životu.

A evo kako ću pristupiti pokretanju promjena u svom malom životu. Već nekoliko godina želim raditi kontakt emisiju na radiju tipa one Cheryl Richardson na Hay House radiju. Da želim ali sam poduzela samo neke sitne koračiće. Obavezujem se sada i ovdje, sebi i vama, da ću krenuti s većim koracima i da ću u sljedeću godinu ući sa svojom emisijom. A što će to doprinijeti svijetu?

Kada ja podignem svoju vibraciju time što ću si ostvariti želju koja već tako dugo ne odumire, podignut će se i vibracija svih onih s kojima sam na ovaj ili onaj način povezana. A ako imate konkretnih ideja (osim one da urednicima radio postaja šaljem mailove - tu već sama imam) dobro su došle, javite mi ih, bit ću zahvalna.