Ova je za Dina
Na povratku s Jaruna svratila sam do tete koja je bila kod sestre u posjeti. Nakon što smo razmijenile novosti i raspravile boljke došli su na red i mrakovi iz Dnevnika koji teta redovno gleda, pa i u nekoliko varijanti.
Pa će ona: i eto umro je Dino Dvornik; ja ne reagiram na prvu već ko' u crtiću tek nakon nekoliko sekundi: Dino, ma koji Dino? Dino Dvornik, potvrđuje teta! Ma koji Dino Dvornik? opet ja u nevjerici pitam (Mislim si teta je možda pobrkala Dvornikove, iako je Boris Dvornik, na kojeg sam na tren pomislila isto ove godine umro).
Pa onda: Pa kako Dino Dvornik, pa on ima 35/40 godina???
Teta: 44
Ja: Pa svejedno zašto je umro, kako umro?
I tako u nedogled.
Nisam ni sama sigurna zašto ovo pišem, jer nemam ništa baš previše umno za reći, već samo da bih željela da nam je priroda ugradila neki čip pa da smo svjesniji da nam se život u sekundi može promijeniti ili ugasiti.
Ne bojim se smrti ali bih voljela da sam svjesnija svake sekunde svog života, svakog udaha, mirisa, koraka. Možda bi to bilo previše informacija i možda bi nam se mozak pregrijao kad bi to tako bilo, ali svejedno, da je u temeljnom softveru ugrađeno više svjesnosti o efemernosti ljudskog života mislim da bi ga doživljavali dragocjenijim.
A ovako …
A Dinu želim lakoću bivanja s one ne fizičke strane života koju možda nije imao u ovom životu, u fizičkom obliku.
