Probudih se jutros sa strašnom željom da mijenjam svijet
Da uzmem svoj vrtlarski pribor iz stare konobe i počupam korov.
Da klečeći pažljivo okopam i zagrnem nježne biljke ljudske dobrote i istine.
Da zavrnem vratom svim povijušama i davilicama.
Da nogama bijesno izgazim sav puzajući jad što se zavukao i sije
pustoš zasijanom gredicom.
I treba ugasiti televizor da ne vidim njihova iscerena lica bez morala.
I treba začepiti uši da ne čujem njihovu psovku
pred nevinim licem svoga djeteta.
I treba reći DOSTA.
I treba reći HOĆU.
I treba dići ruku i lupiti šakom o stol.
Ne želim svom sedmogodišnjaku objašnjavati što znači uzdignuti srednji prst.
Ne želim petogodišnjakinji objašnjavati zašto teta na naslovnici
novina plače.
Ne želim nositi njihove igračke u najlon vrećicama onima koji nikada
nisu imali igračku.
Ne želim gutati suze gledajući širom otvorene nasmijane oči afričkih
anđela koji umiru kao muhe bez naših skupocjenih cjepiva dok dajemo
basnoslovne svote za sjajniju dlaku skupoga kućnog ljubimca.
Ne želim više zatvarati oči!
A vi?
Probudimo se sa snažnom željom da ne budemo društvo koje je
takvo već ljudi koji nisu takvi.
Sanja Beraković
Prije nekih desetak dana u moj je Inbox stigla Sanjina pjesma/priča, kako je ona sama naziva. Odražava ono što i sama osjećam.
Kud god da se okreneš same strahote. Mediji ih podržavaju jer vesele i pozitivne vijesti ionako nikoga ne zanimaju. Na TV-u se prikazuju samo nasilje, tek oko 2 ujutro se na programu pojavljuju filmovi koji nešto vrijede.
Vijesti, osim naslova sam već davno prestala gledati; i to je jedina dijeta, "dijeta od vijesti" koju podržavam, a od prizora nasilja u filmovima i silnim "ubi - udri serijama"mi se okrene želudac, pa niti njih ne gledam.
Čini se da smo dosegli takvu razinu blaziranosti i izopačenosti da nam samo od najstrašnijih prizora adrenalin prokola venama. Ili tako misle medijski moguli, valjda oni znaju kad prate gledanost.
Sanji je prekipjelo, a prekipjelo je i meni; pitanje je samo što će svatko od nas na osobnoj razini poduzeti.
Prema vjerovanjima drevne havajske tehnike Ho'oponoono za sve što nam se pojavljuje u životu odgovorni smo mi sami, budući smo to sami i kreirali. Na prvu loptu zvuči malo nategnuto i teško za povjerovati, no ako uzmemo da smo dio kolektivne svijesti te da svaka naša misao na istu utječe, kako li onda utječe nasilje koje svaki dan gledamo, koje na ovaj ili onaj način odobravamo ili čak u svojem ponašanju odražavamo?
Ho'oponoono propisuje tri koraka kada se nađemo usred vibracija niskih frekvencija (nasilja razna, svađe, jalovi, tuge, depre itd - sve ono što ne ide u kategoriju neopisive lakoće bivanja spada u niže frekvencije). Tada kao mantru treba ponavljati: oprosti, volim te i hvala sa svrhom otpuštanja i oslobađanja svega onoga što nije ljubav i svjetlost. Te riječi mogu biti upućene Bogu, božanskom dijelu našeg bića ili nekom trećem (barem sam ja to tako doživjela).
Ja već danima mantram i nekako mi se čini da mi su se neke stvari, ljudi i zbivanja neočekivano počela pojavljivati u životu.
A evo kako ću pristupiti pokretanju promjena u svom malom životu. Već nekoliko godina želim raditi kontakt emisiju na radiju tipa one Cheryl Richardson na Hay House radiju. Da želim ali sam poduzela samo neke sitne koračiće. Obavezujem se sada i ovdje, sebi i vama, da ću krenuti s većim koracima i da ću u sljedeću godinu ući sa svojom emisijom. A što će to doprinijeti svijetu?
Kada ja podignem svoju vibraciju time što ću si ostvariti želju koja već tako dugo ne odumire, podignut će se i vibracija svih onih s kojima sam na ovaj ili onaj način povezana. A ako imate konkretnih ideja (osim one da urednicima radio postaja šaljem mailove - tu već sama imam) dobro su došle, javite mi ih, bit ću zahvalna.
