Programi

Sjedim i gledam po bogzna koji put „Seks i grad“ kad eto scene Samanthe i Carry kod doktora. Ova prva je došla na kontrolu nakon operacije raka dojke. Ulazi doktor, s vrata govori da su vijesti dobre i krene je pregledavati.

Samantha mu govori kako joj nije jasno otkuda se taj rak stvorio, a on će na to između ostalih stvari: „…žene koje nisu rodile, izloženije su…“.

Dobro, jasno vam je da ovo ne pišem zato jer sam naumila prepričavati seriju. Koja je onda poanta? Pa ta da sam se lecnula i poskočila u fotelji. Osjetila sam da su mi se mišići ukočili i da sam prestala disati.

Znači ( prevodi moj um) i ja sam jedna od tih potencijalnih kandidatkinja. Odmah sam se prepala da će mi ovo programiranje, jer to je na neki način programiranje, jako nauditi. Naš um kroz život pamti neke poruke, bilježi informacije, nemam pojma po kojem principu, ali kao što bi rekla moja Jela programi dolaze a mi se onda lijepo na to nalijepimo i iz njih djelujemo.

U tili sam se čas sjetila, tog njezinog teksta, svog novo otkrivenog straha od manifestiranja stresa u obliku „nečega“ na fizičkoj razini i pomislila sam, ah ne, ja to neću u svojoj podsvijesti niti u svom svemiru!

I onda sam brzo krenula kucati:

Iako se bojim da sada i ja ne dobijem „nešto“ jer sam to upravo čula na televiziji, ja sam ok i zdrava i takva namjeravam ostati.

Na tu temu sam nastavila još nekoliko minuta, a onda sam prešla opet na seriju.

Dakle da rezimiramo:

Programi su svuda oko nas, javljaju nam da je sezona gripe i da je vrijeme da se razbolimo. Čak sam neki dan na stolici kod zubara čula vijest da je 19.01. dan u godini kada su prema nekim statistikama ljudi najviše deprimirani. Dakle sada postoji i određen dan za bivanje u depri; u stilu Dana žena, Dana štednje, Dana Zemlje sad imamo i Dan Depre.

Tih poruka najčešće nismo svjesni, niti ih čujemo niti znamo da ih je naša podsvijest zabilježila i da će ih jednog dana kao vrijednu informaciju izvući na površinu.

ALI kad ih jesmo svjesni onda bi bilo dobro djelovati, ja sam danas upotrijebila EFT.

Usklađivanje srca

Koherentnim srčanim ritmom, pokazuju znanstvena istraživanja, možemo utjecati na okruženje. I sebi samima, u nekoliko sekundi, možemo vratiti mir, vraćajući se srcu i prizivajući sliku koja u njemu izaziva toplinu.

Upala sam neki dan bratu nepozvana na večeru i dok je šogorica dovršavala špagete, razvila se priča o članku u Jutarnjem listu koji je govorio o golemom zagađenju uzrokovanom Internetom. Obje smo članak pročitale, ja doduše djelomice, ali smo ostale zatečene.

Veli ona: "Pa kak bumo onda izbjegli zagađivanje?" Malo sam se zamislila jer me ta informacija prilično šokirala. Ja, naime bez Interneta ne mogu, ali sam se onda sjetila projekta američkog HeartMath Instituta.

Budući da se sve temelji na energiji, ono što osjećamo emitiramo dalje. Kada velik broj ljudi odašilje energiju iste kvalitete, u ovom slučaju, generiranu u srcu prema unaprijed dogovorenom cilju, nezamislive stvari postaju moguće.

Istraživanja su već pokazala da se na taj način može utjecati na Zemljin elektromagnetski omotač, dakle na klimu, prirodne nepogode, kao i na nasilje koja pogađa određene dijelove kugle. Znanstvenici HeartMath Instituta u Koloradu pokrenuli su znanstveni projekt pod nazivom Inicijativa globalne koherencije srca. Stotine senzora postavljaju se diljem svijeta. Prema njima će, na poziv Instituta, sudionici projekta slati koherentnu energiju srca. Znanstvenici će podatke analizirati. A učlaniti se, i sudjelovati u ovom projektu, mogu svi.

No, pitanje je što je to koherenta energija srca?
Kada srce kuca uravnoteženim i mirnim ritmom, to nazivamo koherencijom srca. Kada osoba postigne koherenciju, istovremeno se sinkroniziraju moždani ritam, organi i žlijezde, sve se vraća u stanje harmonije. Seksi, ne? Stres u sekundi doslovno nestaje, a biokemijska slika organizma se mijenja, naravno na bolje.

Namjerom takvu energiju, koherentnu energiju srca, možemo poslati svakome; bolesnom prijatelju, uznemirenom djetetu, nabrijanom kolegi... Doslovce bilo kome ili bilo gdje. Ovih dana stanovnicima Gaze možda ćemo tako najviše pomoći.

Sljedeći post: Vježba za postizanje koherencije srca

Via positiva

Srce vam za nečim žudi?

Moja prijateljica Sanja 23.2.09. pokreće radionicu Žudnja vašeg srca, s ciljem ostvarivanja vlastitih snova prema programu Sonie Choquette, 'Your Hearts Desire'.

Ne sjećam se više kada je to bilo točno, vjerojatno u doba kad smo zajedno krenule u Snowlion, školu za integrativne psihoenergoterapeute da mi je Sanja preporučila Sonine knjige, pa sam ja gotovo kao i ona postala veliki fan. Fan ne sljedbenica!

Pokretanjem ove radionice Sanja ostvaruje jedan od svojih snova, a svi oni koji su se upustili u takvo što znaju da to nije mala stvar. Ja se radionici koja će trajati 10 tjedana jako veselim. Ako mislite da je to nešto za vas, o detaljima se informirajte ovdje. Ako znate nekoga koga bi to veselilo podijelite informaciju.

Sve što želite znati o Sonii, možete

pročitati na www.soniachoquette.com

Pod tepih

Osjećati nesigurnost, strah, tjeskobu, zabrinutost i slična ljudska stanja neka je vrst novodobnog tabua. U trendu je misliti pozitivno, a ostalo zgurati pod tepih.

Svaki put kad se pokušamo ugurati u neki okvir i prikazati se ovakvima ili onakvima, postavljamo si zamku. Svi u sebi nosimo i dobro i loše, programirani smo da osjećamo cijelu skalu emocija. Kada to pokušamo potisnuti, samo smo na gubitku.

U ovo doba Tajne koja i nije nikakva tajna, Zakona privlačenja, Abrahama - Hicksa i svih onih koji su se na njih naknadno naštekali, strah, nesigurnost, zabrinutost i slična ljudska stanja ispada da ne bismo smjeli osjećati jer su u suprotnosti s gore navedenim. To je kako neka vrst novodobnog tabua i skoro da bi nas trebalo biti sram svaki put kad se uplašimo ili naljutimo. U trendu je misliti pozitivno, a ostalo zgurati pod tepih.

Nisu to osjećaji koje bi rado priznali - ja ne bih! Pa, terapeut sam, i bavim se EFT-em, tehnikom kojom bih se morala moći riješiti takozvanih negativnih osjećaja. Koji će mi klijent doći, ako priznam da se bojim, da me boli, da sam u banani?

Pritisak da budem nepogrešiva, u vječnoj harmoniji i pozitivi, proizlazi vjerojatno od osobne projekcije i neuništivo iskrivljene predodžbe o tome kakva treba biti osoba koja se bavi vještinama pomaganja. A zapravo najviše cijenim i najviše me inspiriraju oni koji su u stanju pokazati svoju ranjivost, koji su spremni priznati da se boje, da ih boli, da su jalni i da ima dana kada ne žele ustati iz kreveta.

I ja sam jedna od njih; s istinskim olakšanjem priznajem, evo, pa makar nikad više ne imala niti jednog klijenta u životu.

Kako bi emocije s kojima se teško nosimo ušutkali, još dublje zaranjamo u posao, to ionako donosi dodatne bodove kod šefa i u krugu korporativne zajednice, pojačavamo intenzitet buke koji nas okružuje, peglamo kartice, ubacujemo u sebe goleme količine hrane ili uništavamo male sive stanice raznim zatupljujućim sredstvima, sve u nadi da ćemo ublažiti neobjašnjivu emocionalnu nelagodu, sve samo da se ne susretnemo s neugodnim osjećajima.

U našoj kulturi biti osjetljiv i iskazivati emocije nije pristojno, podobno, niti poželjno. Kad dijete cendra ili plače, odmah mu tutnu u ruke čokoladu. Zašto je onda čudno što nam je to najdraža hrana za utjehu?

Moja omiljena varijanta izbjegavanja takvih emocija je buljenje u TV ekran ili fetus položaj s poplunom preko glave. Osjećam olakšanje zbog svog "priznanja", ali mi se nameće misao da je važno još nešto istaknuti, a to je kako se nosim s tim nemilim stanjima.

Ne uvijek dobro, i ne uvijek lako. Pita me ponekad moja prijateljica Jelena: "Kol'ko ćeš bit' u toj rupi?". Dok sam u njoj i dok se osjećam ko' jado i žrtva uhvati me bijes zbog takvog pristupa; želim suosjećanje i podršku, a ne analizu i zajedljive komentare (a tada mi sve tako zvuči). Kada se iz nje izvučem, postane mi jasno što je željela postići.

Ima dana kada se ne sjetim da znam na koji se način izvući, ima onih kada jedan dio mene baš želi čučati u rupi, ali ima i onih, a ti su sve češći, kada posežem u svoju torbu s alatima i žustro ih primjenjujem. Evo nekih stvari koje mi pomažu:

• brzo hodanje uz neki dobar ritam
• plesanje u kuhinji uz neku od mojih play lista, ovisno o raspoloženju
• žustro marširanje na mjestu. Istovremeno dižem desnu ruku i lijevu nogu i obrnuto; tako se usklađuje rad lijeve i desne strane mozga, a stagnanta energija koja uzrokuje stanja emocionalne blokade se pokreće. Isti efekt postiže se i ordinarnim hodanjem po cesti, uz uvjet da su nam ruke slobodne i da se pokreću u ritmu koraka.
• blago stimuliranje žlijezde timus koja se nalazi na prsima (na tom je mjestu mala izbočina) zatvorenom šakom. Pomaže uskladiti polaritet u tijelu, umiriti tjeskobu i osnažiti imunitet.
• koncentracija na duboko disanje; duboki udah iz trbuha, zadržan dah, pa izdah. Istraživanja su pokazala da nije moguće biti istovremeno pod stresom i duboko disati!

Via positiva

Metoda i prisutnost

Bila sam prošli vikend na radionici glumačke tehnike Metoda koja se pripisuje Leeu Strasbergu.

Na neki način zanimljivo ali na momente zbog silnog ponavljanja zamorno i dosadnjikavo, no istovremeno uznemiravajuće, intrigantno i relevantno onome tko želi saznati nešto o sebi ili/i razviti određene nove vještine.

nice to meet you

Ja sam na radionicu išla zbog vježbanja javnog nastupa, a ispalo je da mi je vježbanje prisutnosti bilo značajnije. U prvom dijelu me zapala vježba kuhanja kave u kojoj sam čitav sat samo to ponavljala; svrha – aktiviranje osjećajnog pamćenja za glumce. Za mene vježbanje prisutnosti. I dobro sam zapamtila tu beskrajno dosadnu vježbu, svaku malo se uhvatim da kavu kuham na drugačiji način, pokušavam biti svjesna onoga što radim, tj. skinuti se s automatskog pilota.

Vježba koju zovu relaksacija, i kojoj je osim relaksacije i svrha zbunjivanje unutarnjeg kontrolora, a u koju je uključeno polagano kruženje glavom i istovremeno kontinuirano izbacivanje glasa „a“ u prostor mi je u početku bila prilično teška.

Mislila sam da se s obzirom na svoju edukaciju mogu glasati bez problema, no trebalo mi je neko vrijeme da to uspijem. Dok sam neku večer gledala Armina gotovo osjećala mučninu zbog odnosa sina i oca. Onda sam se sjetila zvuka „a“ i počela sam ga ispuštati svaki puta kad bi mi došlo mučno ili teško.

Koliko bi samo manje stresa pohranjivali u tijelu kad bi takvo ponašanje bilo društveno prihvatljivo.

Npr. prisustvujete nekoj situaciji gdje netko nekoga pegla, možda i ne na neki očit način, ali ste vi osjetljivi na suptilne energije, možda ste i empat. Teško vam je to gledati i slušati, a onda samo zabacite glavu i iz sebe izbacite jedan dugačak „a“.

E to bi mi se jako sviđalo.

Danas ništa od EFT-a. Shvatila sam da se tlačim s obavezom koju sam si nametnula da svakom postu dodajem neki EFT protokol. Ukidam to, nadam se da niste previše razočarani, jer ovaj blog se mijenja. Zove se EFT terapija ali se ne mogu gurati u okvire i ograničavati se samo na jednu tehniku. Mislim da bi novo i primjerenije ime bilo nešto u vezi s postizanjem autentičnosti.