Mijenjajmo svijet, ali prvo na osobnoj razini

Probudih se jutros sa strašnom željom da mijenjam svijet

Da uzmem svoj vrtlarski pribor iz stare konobe i počupam korov.

Da klečeći pažljivo okopam i zagrnem nježne biljke ljudske dobrote i istine.

Da zavrnem vratom svim povijušama i davilicama.

Da nogama bijesno izgazim sav puzajući jad što se zavukao i sije

pustoš zasijanom gredicom.

I treba ugasiti televizor da ne vidim njihova iscerena lica bez morala.

I treba začepiti uši da ne čujem njihovu psovku

pred nevinim licem svoga djeteta.

I treba reći DOSTA.

I treba reći HOĆU.

I treba dići ruku i lupiti šakom o stol.

Ne želim svom sedmogodišnjaku objašnjavati što znači uzdignuti srednji prst.

Ne želim petogodišnjakinji objašnjavati zašto teta na naslovnici

novina plače.

Ne želim nositi njihove igračke u najlon vrećicama onima koji nikada

nisu imali igračku.

Ne želim gutati suze gledajući širom otvorene nasmijane oči afričkih

anđela koji umiru kao muhe bez naših skupocjenih cjepiva dok dajemo

basnoslovne svote za sjajniju dlaku skupoga kućnog ljubimca.

Ne želim više zatvarati oči!

A vi?

Probudimo se sa snažnom željom da ne budemo društvo koje je

takvo već ljudi koji nisu takvi.

Sanja Beraković

Prije nekih desetak dana u moj je Inbox stigla Sanjina pjesma/priča, kako je ona sama naziva. Odražava ono što i sama osjećam.

Kud god da se okreneš same strahote. Mediji ih podržavaju jer vesele i pozitivne vijesti ionako nikoga ne zanimaju. Na TV-u se prikazuju samo nasilje, tek oko 2 ujutro se na programu pojavljuju filmovi koji nešto vrijede.

Vijesti, osim naslova sam već davno prestala gledati; i to je jedina dijeta, "dijeta od vijesti" koju podržavam, a od prizora nasilja u filmovima i silnim "ubi - udri serijama"mi se okrene želudac, pa niti njih ne gledam.

Čini se da smo dosegli takvu razinu blaziranosti i izopačenosti da nam samo od najstrašnijih prizora adrenalin prokola venama. Ili tako misle medijski moguli, valjda oni znaju kad prate gledanost.

Sanji je prekipjelo, a prekipjelo je i meni; pitanje je samo što će svatko od nas na osobnoj razini poduzeti.

Prema vjerovanjima drevne havajske tehnike Ho'oponoono za sve što nam se pojavljuje u životu odgovorni smo mi sami, budući smo to sami i kreirali. Na prvu loptu zvuči malo nategnuto i teško za povjerovati, no ako uzmemo da smo dio kolektivne svijesti te da svaka naša misao na istu utječe, kako li onda utječe nasilje koje svaki dan gledamo, koje na ovaj ili onaj način odobravamo ili čak u svojem ponašanju odražavamo?

Ho'oponoono propisuje tri koraka kada se nađemo usred vibracija niskih frekvencija (nasilja razna, svađe, jalovi, tuge, depre itd - sve ono što ne ide u kategoriju neopisive lakoće bivanja spada u niže frekvencije). Tada kao mantru treba ponavljati: oprosti, volim te i hvala sa svrhom otpuštanja i oslobađanja svega onoga što nije ljubav i svjetlost. Te riječi mogu biti upućene Bogu, božanskom dijelu našeg bića ili nekom trećem (barem sam ja to tako doživjela).

Ja već danima mantram i nekako mi se čini da mi su se neke stvari, ljudi i zbivanja neočekivano počela pojavljivati u životu.

A evo kako ću pristupiti pokretanju promjena u svom malom životu. Već nekoliko godina želim raditi kontakt emisiju na radiju tipa one Cheryl Richardson na Hay House radiju. Da želim ali sam poduzela samo neke sitne koračiće. Obavezujem se sada i ovdje, sebi i vama, da ću krenuti s većim koracima i da ću u sljedeću godinu ući sa svojom emisijom. A što će to doprinijeti svijetu?

Kada ja podignem svoju vibraciju time što ću si ostvariti želju koja već tako dugo ne odumire, podignut će se i vibracija svih onih s kojima sam na ovaj ili onaj način povezana. A ako imate konkretnih ideja (osim one da urednicima radio postaja šaljem mailove - tu već sama imam) dobro su došle, javite mi ih, bit ću zahvalna.

Marko ide za svojim snom

Snovi odumiru lako u ovoj našoj kulturi u kojoj nam roditelji predaju vjerovanje da „moramo stisnuti zube, prestati sanjati, namaknuti i onda po svaku cijenu zadržati siguran posao u državnoj službi“.

I tako sve do penzije kada će nam za 25. godišnjicu rada možda netko udijeliti jednu mjesečnu plaću i zlatan sat.

water meadows by vodolaz

Ali čekajte, nije to sve! Osim svega ovoga na kraju nas čeka i penzija od 1.500 - 2.000 kn,

a možda ako smo te sreće i koju kunu više.

Marko o kojem sam upravo čitala na www.grombol.hr nije odustao, on i dalje ganja svoje snove jer vjerojatno osjeća da kad umru snovi odumire i duša.

Ako vam je ta tema važna kao što je i meni, pročitajte o Markovom putu pa osjetite li potrebu, a imate mogućnosti pomozite mu da i dalje slijedi svoje snove.

Umro je Dino, ma kako umro???!!!!

Ova je za Dina


Na povratku s Jaruna svratila sam do tete koja je bila kod sestre u posjeti. Nakon što smo razmijenile novosti i raspravile boljke došli su na red i mrakovi iz Dnevnika koji teta redovno gleda, pa i u nekoliko varijanti.

Pa će ona: i eto umro je Dino Dvornik; ja ne reagiram na prvu već ko' u crtiću tek nakon nekoliko sekundi: Dino, ma koji Dino? Dino Dvornik, potvrđuje teta! Ma koji Dino Dvornik? opet ja u nevjerici pitam (Mislim si teta je možda pobrkala Dvornikove, iako je Boris Dvornik, na kojeg sam na tren pomislila isto ove godine umro).

Pa onda: Pa kako Dino Dvornik, pa on ima 35/40 godina???
Teta: 44
Ja: Pa svejedno zašto je umro, kako umro?

I tako u nedogled.

Nisam ni sama sigurna zašto ovo pišem, jer nemam ništa baš previše umno za reći, već samo da bih željela da nam je priroda ugradila neki čip pa da smo svjesniji da nam se život u sekundi može promijeniti ili ugasiti.

Ne bojim se smrti ali bih voljela da sam svjesnija svake sekunde svog života, svakog udaha, mirisa, koraka. Možda bi to bilo previše informacija i možda bi nam se mozak pregrijao kad bi to tako bilo, ali svejedno, da je u temeljnom softveru ugrađeno više svjesnosti o efemernosti ljudskog života mislim da bi ga doživljavali dragocjenijim.

A ovako …

A Dinu želim lakoću bivanja s one ne fizičke strane života koju možda nije imao u ovom životu, u fizičkom obliku.

Kad je svemir tako obilno obdario prirodu kako to da mi ljudi vjerujemo da za nas nema dovoljno...?

Kad je svemir tako obilno obdario prirodu kako to da smo mi ljudi stalno u nekom manjku?

Skinula sam sinoć jedan „add on“ – Stumble (to stumble upon= popiknuti se na nešto, naići na nešto) za Mozillu Firefox koji u posljednje vrijeme koristim i krenula se zabavljati s njim. Jedan od privh siteova na koje sam naišla je Landscapes 2.0 s nevjerojatno lijepim, plastičnim i nekako života punim fotografijama.

To me na određen način dozvalo i prizemljilo, mislim na fotke naravno, pa sam se zapitala: ako je svemir tako obilno obdario prirodu kako to da smo mi ljudi stalno u nekom manjku?

Dmitry Lyalin & Julia Razumeeva
Kolsky

Pa i mi smo dio tog istog svemira, a stalno smo u grču (niti mene to stanje ne zaobilazi) nemamo dovoljno, živimo u strahu da neće biti dovoljno ovoga ili onoga, da nemamo pravo imati dovoljno. Kako je to moguće, gdje je greška, zašto nam činjenica da smo okruženi obiljem i da je ono tu i za nas ne sjeda u kosti?

Ovo posljednje je retoričko pitanje, ja na njega nemam odgovora ali u pomanjkanju istog vrtim si slike sa Ladscapes sitea i pokušavam tome doskočiti. Probajte i vi, možda vam se svidi.

Zijevanje

Jedna od fizičkih reakcija koja mi najčešće signalizira da nešto nije u redu je nemogućnost punog udaha i/ili zijevanje. Pod „nije u redu“ podrazumijevam više mogućih situacija: prepeglala sam se (kao što kaže moja prijateljica Jelena) tj. nisam se zastupala na primjeren način, u društvu sam s nekim tko emitira negativnu vibru, ili je neka vrst energetskog vampira.

Kao i osjećaji naše nam tijelo daje signale koje smo mi uspješno naučili ignorirati. Kad ne znam koja je poruka, ili kada je ignoriram problemi s disanjem se nastavljaju. S vremenom sam otkrila da si mogu pomoći s EFT-em.

Obično krenem ovako:

KT: Iako ne znam zašto ne uspijevam potpuno udahnuti,
ja duboko i potpuno prihvaćam sebe x3

pa po svim točkama:

ne mogu udahnuti
zijevam jer mi nedostaje zraka
nešto nije u redu, a ja ne znam što
ne mogu udahnuti jer sam se negdje prepeglala, opraštam si.

Nakon tih nekoliko rundi obično mi sine o čemu se radi. Krug se zatvara a ja u 99 % slučajeva dolazim do spoznaje da sam sama uzrokovala tegobu tako što nisam poštovala svoje potrebe.


Technorati Profile