Osvijestimo odnos prema vlastitom tijelu i naučimo slušati njegove signale kroz pitanja i refleksiju.
Možda ste ovaj tekst već čitali.
Možda ste ga tada razumjeli glavom.
Ali danas ga pokušajmo čitati tijelom.
Ne da bi analizirali.
Ne da bi tražili savršen odgovor.
Nego da primijetimo što se događa u nama dok čitamo.
Jer sve što radimo ovdje ima isti cilj:
vratiti nas u odnos s vlastitim tijelom.
Ne kao projektom.
Ne kao problemom.
Nego kao sugovornikom.
Evo nekoliko pitanja koja nam mogu pomoći da osvijestimo kako se odnosimo prema vlastitom tijelu i koliko ga zapravo poznajemo.
Jedna od bitnih stvari koje utječu na sliku o sebi jest odnos prema tijelu. Tijelo može biti ugodan dom i izvor užitka. A može biti i izvor frustracije i nezadovoljstva.
Debby Burgard predlaže nekoliko zanimljivih pitanja koja si možemo postaviti kako bismo osvijestili svoj odnos prema tijelu.
1. Koji dio svog tijela doživljavamo:
• najsnažnijim?
• najlakše povredivim?
• nama najugodnijim?
• nama najneugodnijim?
• najuočljivijim drugima?
• najnapetijim?
Zastanimo kod svakog odgovora.
Ne tražimo “točan” odgovor.
Primijetimo prvi koji se pojavi.
2. Zamislimo da se selimo iz svog tijela i ustupamo ga nekom drugom. Koje upute za život bismo dali novom stanaru?
Kako se pobrinuti za njega?
Odmor, hrana, piće, svjetlost, izlasci, fizička aktivnost, dodir, umirivanje, stimulacija, liječenje.
Kakvi su mu ritmovi?
Dnevni, tjedni, mjesečni, kroz godišnja doba.
Kako drugi ljudi reagiraju na to tijelo?
Koje su upute novom stanaru za održavanje tog tijela?
Što činiti kako bi dobro funkcioniralo?
Kako iz njega izvući nešto energije i onda kada je na rubu snaga?
Možda tijelo nikada ne kaže „ne” iz inata.
Možda kaže „ne” onda kada mi predugo govorimo „da” svemu i svima.
Gabor Maté u knjizi "Kada tijelo kaže ne" piše kako bolest često nije izdaja tijela, nego cijena dugotrajnog potiskivanja vlastitih granica. To nije prijetnja. To je poziv.
Možda simptom nije neprijatelj.
Možda je granica koja se napokon usudila pojaviti.
Ako ništa drugo, neka nam ovaj tekst bude mala pauza.
Mali trenutak u kojem ne popravljamo tijelo.
Nego ga slušamo.
A to je već početak.
