Pričam večeras s prijateljicom na telefon, sjedim u sobi, TV je utišan a kad mi oko zapne za ekran vidim da defiliraju slike prirode koje se izmjenjuju s tekstom ispisanim bijelim slovima na crnoj podlozi.
Dokumentarac zaključim. Čudno u ovo doba ali kod nas zapravo ništa nije čudno. Nakon što sam završila razgovor, pojačavam ton i slušam. Neuobičajen tekst i neuobičajene formulacije, za ovo naše okruženje.
A onda mi se polako krene odmotavati film. A možda je to HOME (Dom) film koji je istovremeno u mnogim zemljama trebao biti prikazan na TV-u, online i pušten u opticaj na DVD-u. Provjeravam u programu i saznajem da je autor dokumentarca o Zemlji Yann Arthus Bertrand, fotograf čiju sam izložbu imala prilike vidjeti 2000. na ogradi parka Luxembourg u Parizu. Jedna od njegovih fotki Sahare od tada stoji na zidu ispred mog radnog stola.
Film još nisam do kraja pogledala, no jesam njegovu prezentaciju na TED-u. Arthus – Bertrand je Francuz i njegov me naglasak kao vremenski stroj katapultirao na sat engleskog gdje su moji francuski kolege govorili baš kao i on.
No najsnažniji od svih osjećaja koje sam kroz tu šetanje po netu osjetila je bilo silno divljenje prema čovjeku koji živi svoj dar punim plućima. Ne znam je li krenuo tim putem lako ili ne, ne znam je li se morao boriti s okolinom, roditeljima i društvom. Jesu li od njega zahtijevali da se primi ozbiljnijeg posla od fotkanja i da zarađuje za život na nekom sigurnom radnom mjestu.
To zapravo i nije ni važno. Ono što je meni značajno je da je Yann Arthus –Bertrand stvorio na tisuće fotografija od kojih mi srce poigrava i koje me inspiriraju.
Osim toga ništa na ovom svijetu nije privlačnije od čeljadeta koje živi svoju svrhu i svoju misiju. Njegova je da nam ukazuje na ljepotu Zemlje i na potrebu da se probudimo i počnemo je tretirati s poštovanjem.
I dok ovo pišem sjetila sam se teksta Marianne Williamson o kojem sam pisala u ovom postu.
Dokumentarac zaključim. Čudno u ovo doba ali kod nas zapravo ništa nije čudno. Nakon što sam završila razgovor, pojačavam ton i slušam. Neuobičajen tekst i neuobičajene formulacije, za ovo naše okruženje.
A onda mi se polako krene odmotavati film. A možda je to HOME (Dom) film koji je istovremeno u mnogim zemljama trebao biti prikazan na TV-u, online i pušten u opticaj na DVD-u. Provjeravam u programu i saznajem da je autor dokumentarca o Zemlji Yann Arthus Bertrand, fotograf čiju sam izložbu imala prilike vidjeti 2000. na ogradi parka Luxembourg u Parizu. Jedna od njegovih fotki Sahare od tada stoji na zidu ispred mog radnog stola.
Film još nisam do kraja pogledala, no jesam njegovu prezentaciju na TED-u. Arthus – Bertrand je Francuz i njegov me naglasak kao vremenski stroj katapultirao na sat engleskog gdje su moji francuski kolege govorili baš kao i on.
No najsnažniji od svih osjećaja koje sam kroz tu šetanje po netu osjetila je bilo silno divljenje prema čovjeku koji živi svoj dar punim plućima. Ne znam je li krenuo tim putem lako ili ne, ne znam je li se morao boriti s okolinom, roditeljima i društvom. Jesu li od njega zahtijevali da se primi ozbiljnijeg posla od fotkanja i da zarađuje za život na nekom sigurnom radnom mjestu.
To zapravo i nije ni važno. Ono što je meni značajno je da je Yann Arthus –Bertrand stvorio na tisuće fotografija od kojih mi srce poigrava i koje me inspiriraju.
Osim toga ništa na ovom svijetu nije privlačnije od čeljadeta koje živi svoju svrhu i svoju misiju. Njegova je da nam ukazuje na ljepotu Zemlje i na potrebu da se probudimo i počnemo je tretirati s poštovanjem.
I dok ovo pišem sjetila sam se teksta Marianne Williamson o kojem sam pisala u ovom postu.
Nema komentara:
Objavi komentar