Predlažemo da uzmete slobodan dan od velikih očekivanja, sjajnih prilika i izvrsnih rezultata. Neka vam je umjesto toga običan, savim predivno prosječan dan.
Jednom kad sam razgovarao s učiteljem i prijateljem Steveom Chandlerom, pozdravio me sa željom da mi ostatak dana bude prosječan. Pomalo uvrijeđen, pitao sam ga što mu to znači. Na kraju krajeva, zar ono čemu stremimo nisu 'fenomenalni', 'izvanredni' i 'ibergenijalni' dani?
Taman!
Odgovorio mi je pričom koju je čuo od svog učitelja dr. Lyndona Dukea, znanstvenika koji je proučavao temu zvanu 'lingvistika samoubojstva'. Duke je analizirao oproštajna pisma u potrazi za jezičnim tragovima koji bi mogli poslužiti u prevenciji suicidalnog ponašanja kod tinejdžera.
Prokletstvo izvanrednosti
Otkrio je nešto vrlo zanimljivo - kao najveći neprijatelj sreće pokazalo se 'prokletstvo izvanrednosti'. U svijetu u kojem svi pokušavaju napraviti nešto fenomenalno, događaju se dvije stvari. Kao prvo, gotovo nitko to ne uspijeva jer čim mnoštvo ljudi postigne to nešto izvanredno, ona se pretvara u savim običnu stvar, koju gotovo svi mogu. Druga je nezgodacija što se oni koji uspiju napraviti nešto izuzetno osjećaju - izolirani i otuđeni.
Posljedično dobivamo nekoliko neshvaćenih i usamljenih ljudi kojima zavidi stotina tisuća drugih koji se osjećaju kao promašaj jer nisu dovoljno dobri, dovoljno pametni, dovoljno specijalni ili dovoljno sretni...
Najvažniji Dukeov osobni uvid odigrao se tijekom njegove vlastite bitke s nezadovoljstvom, u vrijeme kad je po svim općeprihvaćenim normama trebao biti sretan kao ptičica. Grcajući u bljuzgi kroničnog nezadovoljstva, jednog je subotnjeg jutra čuo susjeda kako pjeva koseći travnjak. Dukeu je tad sinulo - problem je bio u tome što mu je s vremenom (od neuporabe) zakržljala sposobnost uživanja u malim životnim zadovoljstvima.
Pravi trenutak za revidiranje očekivanja
Sljedećeg vikenda pošao je obići sina koji je grčevito učio ne bi li briljirao u prvom semestru studija. Očinski ga je posjeo i obrazložio svoja revidirana očekivanja.
“Od tebe očekujem da budeš osrednji student, mladiću,” rekao je Duke. “Želio bih da u relativno razumnom roku završiš studij, s ocjenama taman dovoljnim da se provučeš, da nađeš neki neugledan posao, upoznaš prosječnu curu, i ako budeš tako htio, da ju oženiš i s njom živiš potpuno prosječan život!”
Njegov je sin, naravno, pomislio da mu je tata konačno prolupao. Ipak je pritisak da bude 'izvanredan' popustio. Nakon mjesec dana nazvao je oca da mu se ispriča. Na ispitima je požnjeo petice. Duke je sinu oprostio kad se ovaj zakleo da nije učio ni sekudnu više od prosjeka.
U tome leži paradoks filozofije 'prosječnog dana', kumulativni je učinak serije neuglednog dana provedenog u prosječnoj minutaži onoga što volimo i želimo raditi – zapravo, posve izvanredan!
Puno zabave, pregršt prilika za učenje, i prije svega, neka vam je dan posve prosječan!
Michael Neill
