subota, 31. srpnja 2010.

Može li mi od EFT-a biti gore?


Poštovana, molim Vas za mišljenje, savjet. 

Imam 28 godina i osjećam se grozno, umorno, depresivno, nezadovoljno, psihički loše. Nekad sam bila vesela i sretna osoba, sada sam panična i moj se cijeli dan svodi na analiziranje kako se osjećam.

I kako više razmišljam o tome osjećam se još gore. Što više nastojim ne razmišljat o tome, sve više razmišljam. Nakon traganja kako da si pomognem na "prirodan" način, pronašla sam stranice EFT-a, proučila ga i pokušala ga primijeniti.

No nakon nekoliko pokušaja osjetila sam laganu vrtoglavicu, paniku, osjećaj kao da mi je još gore. Uzela sam tabletu za spavanje, malo se smirila i zaspala.

Sada sam opet u panici. Može li mi nakon toga zaista biti gore?
Je li to pozitivna reakcija i dokaz da je EFT zaista učinkovita metoda?

Što se događa?

Hvala Vam unaprijed,

Očajna

EFT je izuzetno učinkovita metoda, no ne vjerujte meni na riječ, već ako već niste, prošetajte po Internetu, progooglajte EFT i pročitajte slučajeve ljudi koji o svojim iskustvima s tom tehnikom pišu.

Što se vama dešava teško mi je na osnovu informacija koje šaljete reći; no u energetskim terapijama zna doći do privremenog pogoršanja prije nego li se situacija poboljša. Razlog tome su nagomilani energetski blokovi kroz koje se sustav probija kada neku od tih tehnika počnete primjenjivati.

Trajno vam gore ne može biti; no može biti da ste zatalasali svoje emocije a da niste dovršili posao. Zato nemojte odustati već nastavite s primjenom EFT-a a ne budete li mogli sami obratite se nekom EFT praktičaru.

Ja osobno nisam nikada čula da je EFT nekome naštetio, niti sam se s tim u svojoj praksi susrela. Može se dogoditi da nema efekta ali i za to postoje razlozi.

A sada evo i nekoliko prijedloga za rad:

Prvo skinite si EFT priručnik sa www.emofree.com – a. Ako ne govorite engleski pošaljite mi mail pa ću vam ja poslati skraćeni protokol na hrvatskom.

A onda krenite ovako:

Pokušajte se sjetiti kada ste se iz vesele osobe i sretne osobe pretvorili u osobu koja se bori s panikom. Koji događaj je tome prethodio? Mali ili velik, nije važno jer mi često niti nismo svjesni učinka koji događaji na nas imaju.

Ako ste ga locirali, pogledajte koji osjećaji su vezani za njega, nabrojite ih i upitajte se kojeg su intenziteta ti osjećaji. Procijenite od 0 do 10.

Napravite od njega kratki film i dajte mu naslov ( film ne smije biti predugačak).
Npr. Svađa u kuhinji, Nesreća na autocesti; Kad me mama zaboravila u dućanu itd.

I onda krenite ovako:

Kucajte 3 puta po karate točki dok govorite naglas:

Iako se pri pomisli na „umetnite naslov filma“ osjećam ….( samo jedan po jedan od osjećaja koji vam se javljaju prorađujte), ja duboko i potpuno volim i prihvaćam sebe ili podržavam sebe.

Onda kucajte po točkama izgovarajući skraćenu verziju:

Npr: strah, strah, strah ( dok svaku točku stimulirate cca. 7 puta)

Na kraju ponovno procijenite intenzitet osjećaja (SUD), zapišite pa krenite ponovno sve dok on ne dođe do 0.

Od srca vam želim vam da ponovno postanete sretna i vesela osoba.


Marina

ponedjeljak, 19. srpnja 2010.

Čovjek koji hrani pitomog vuka

Foto: Sxc.hu


Nisu svi ljudi isti, a to naravno vrijedi i za ZET-ove kontrolore. Neki u sebi hrane pitomog, drugi divljeg vuka. Ovo je priča o čovjeku koji je odlučio štititi, a ne gristi ljude oko sebe.

Opet ja danas u tramvaju. Nove štanc mašine unisono se oglašavaju: nešto kao tut, tut. Osvrćem se oko sebe, neobičan neki zvuk. Moj mozak poručuje  - kontrola. I bogme par sekundi nakon toga pokraj mene prolazi jedan.

Vidim ga s leđa; oniži je, tamnoput, ima burmu na ruci. U ruci nosi značku u preklopnoj futroli ko' oni murjaci iz američkih serija.

Sve se odvija brzo; upušta se u razgovor s dva mlada dečka ispred mene, u prostoru na spoju vagona. Prije nego li se kontrolor ukazao ti su mladići nalik na dugonoge skakavce, s naznakom paperjaste brade na licu debatirali o tome bi li ili ne bi li sjeli.

Sa zanimanjem pratim. I mislim si: "Bože samo ne još jedan divlji vuk u roku od nekoliko dana."

Ni ljut, ni bijesan

"Nemate kartu? pita ih ZET-ov dužnosnik. Imate možda pokaz doma? Ne? Studenti ste? Jeste li pokušali kupiti kartu putem mobitela?". Svašta ih pita, ponešto predlaže, sve kao da im sam nudi izlaz iz ove, čini se njemu nemile situacije.

Dečki na svako njegovo pitanje odmahuju glavom. Neuobičajeno za ZET-ovca, odlazi dalje bez riječi i nastavlja s kontrolom. Nije ni ljut ni bijesan. Prilazi curi koja opušteno sjedi na stolcu. Fura se na darkericu. Nakon par sekundi, vodeći je pod ruku, izlazi s njom iz tramvaja.

Cura se šverca

Sada je već svima jasno da se cura šverca. Tramvaj stoji na semaforu, a vrata su otvorena. Sva lica putnika okrenuta su prema protagonistima dramuleta uprizorenog na stanici. A šta ćeš? Narod se zabavlja kako zna i umije. A i ja s njima.

Kontrolor: "Imate kartu?"
Cura odmahuje glavom.
Kontrolor: "Radite?"
Cura odmahuje glavom i gleda u pod.

Jedan od onih dobrih  tipova
 
Kontrolor se okreće prema kolegi koji je izišao na stražnja vrata brže nego li je ušao, diže nemoćno obje ruke u zrak, a curi govori. "Odite" i pokazuje bradom na tramvaj. Cura se vraća unutra i sjeda na isto mjesto s kojeg je maloprije ustala.

U kolima uzdasi olakšanje. Oniža žena u tirkiznoj trevira haljini na točkice i frizurom nalik Jovankinoj govori: "Ovaj je dobar, već sam ga dva puta vid'la da je pustio ljude bez karte".

Eto čini se da može i ovako. Ovaj neočekivani obrat raspoložio je sve prisutne putnike. Za razliku od šerifa od ZET-a iz moje prethodne tramvajske priče ovaj čovjek čini se hrani svog pitomog vuka. Stekla sam dojam da ima poslova koji bi ga više veselili od svakodnevnog kontroliranja putnika, a ipak, u ovoj ulozi, čini najbolje što može.



Marina Katarina Grgić


Pročitajte još:


Ne taloži, recikliraj

Princeza na zrnu graška

Udahni, izdahni i priznaj: bojim se

utorak, 13. srpnja 2010.

Studentica ili Kineskinja

Šerif od ZET-a

"U svakom čovjeku bore se dva vuka: pitomi i divlji", djed će. "A koji je jači?", zanima se unuk. "Onaj kojeg više hraniš", odgovara djed. Poznata priča? Evo kako se odigrala u tramvaju ZET-a. 

Vozim se u osmici, kad eto kontrolora. Tražim pokaz po torbi, a on se, dok čeka, obraća curi koja sjedi ispred mene. Strankinja je, točnije Azijatkinja.


Pruža mu kartu. Šerif od ZET-a na nju baca pogled, pa s grimasom bijesa oko ustiju pita: "Zašto mi to dajete?", istovremeno mrmljajući nešto o datumu što ne razumijem.

Foto: Sam Samantha/Flickr


"Nije aparat radio", cura se pravda.

"Nije istina, ja sam se sad prijavio", odgovara šerif.

U očima mu vidim titl: "Nećeš budalu radit' od mene. Sad ću ti ja pokazat' 'ko je gazda u mom tramvaju".


Kad te dohvati onaj s pederušom


Moja se stanica približava i nemam je namjeru propustiti. Polako mu pružam pokaz na uvid, nadajući se da će tako možda zaboraviti na svoju novu lovinu.


Sjećam se ja kako je to kad se švercaš, pa te uhvati onaj s 'pederušom' pod rukom. Kontrolori su tad bili na tajnom zadatku i nisu nosili uniforme, ali su redovito imali te muške torbice pod rukom. Po njima smo ih prepoznavali.


No strategija mi je neuspješna. Moj pokaz je pretplata, kaže on, i nije mu zanimljiv. Vraća se rafalnom ispitivanju prijestupnice.



Nije studentica, Kineskinja je


"Nemate ni dokumente", tvrdi.

"Ja… imam putovnicu", ona će potiho.

"Onda je unutra vaše mjesto boravka. I šta vi tu uopće radite?", ispituje kao da mu je šef glavom i bradom ministar policije.

"Siđite dolje", poziva je tonom koji ne trpi pogovora. Žena poslušno ustaje i kreće prema vratima na kojima stojim sada i ja. Njegov izraz lica je izraz divljeg psa koji slini jer se domogao zeca. Prvo će ga dobro isprepadati, a onda će ga možda i pojesti. Kako mu se bude htjelo; jer on sad vlada.

Dok silazim govorim: "Pa nemojte, pustite je, studentica je".

"Nije studentica!", odgovara glasom gestapovca koji je ulovio ne-Arijevku: "Kineskinja je!".

Odlazim sa stanice, ali još krajičkom oka vidim šerifa kako se naslanja na banderu, prekriženih ruku. Postavlja svima nam znano pitanje, dok uživa u svojoj moći:

"I šta ćemo mi s vama?"


Baš je slatko iskaliti se na drugima


A koji su ti drugi?To su oni koji nisu u poziciji da uzvrate, pa bijes i frustraciju glatko iskrcamo na njih. Znam, slatko je istresti se na nekoga. Adrenalin naraste, ego se veseli, osjeća se moćno i važno.


I meni se znalo dogoditi da se nakon frustrirajućeg radnog dana s guštom otresem na blagajnicu koja me krivo pogledala. No, promijenila sam se, mudrija sam danas, a i starija, pa mi se rjeđe omakne. Osim toga, smatram to pitanjem izbora.


Kojeg vuka hraniš?


U staroj indijanskoj priči objašnjava djed unuku kako u svakom od nas žive dva vuka; jedan je pitom, a drugi divlji. U stalnom su ratu. "Pa koji pobjeđuje?", ispituje unuk. "Onaj kojeg više hranimo", odgovora djed.


Zato biram hraniti pitomog vuka, raditi stvari koje ga podržavaju, biti u društvu pitomih ljudi. No, osim toga se bavim i aktivnostima koje mi pomažu da frustraciju na neškodljiv način izbacim iz sebe.


Za takvu energetsku higijenu ne treba puno kuna. Pomaže i šetnja kvartom, imaginarno ali glasno svađanje s onima koji su nas povrijedili, meditacija ili trčanje. Stvar je izbora. Pitanje je samo kojeg smo vuka odlučili hraniti?


Pročitajte još: