Zvala me danas gospođa iz Istre koja već 5 godina boluje od psorijaze na tabanima. Moram reći da sam prvi puta čula za to opciju, koja joj bez sumnje prilično zagorčava život.
Raspitivala se o individualnom tretmanu, trajanju i cijeni te je pitala bi li ona to mogla sama. Na kraju je rekla da će se javiti, no u podtekstu sam čula financijske probleme, recesiju koja nam stalno na nos nameću, kao da smo mutavi pa ne osjećamo i sami da love većina ima manje a kod manjine populacije se ionako ništa nije promijenilo.
Sin joj kaže ide u školu i mora mu kupiti knjige, znate kako je, dodaje.
No lijepo smo popričale i ona je zaključila da ja imam ugodan glas a ja da ona ima dobru vibru. Kad sam spustila telefon rekla sam joj u svojoj glavi ono što sam zaboravila tijekom razgovora.
Izjavite da imate novac potreban za tretman, on vam treba i doći će, tj. već je negdje u svemiru, potrebno ga je samo pustiti u svoj život.
Ah, da Marina, rekao je neki moj unutarnji glas, a što ti ne bi malo sebe savjetovala kao što savjetuješ svoje klijente
- budite nježni prema sebi
- zatražite i bit će vama dano
- naša tijela nam šalju poruke, treba s njima porazgovarati i saznati koja je poruka da bi se tegoba smirila
- i još neke druge tekstove koje izgovaram s uvjerenjem ali mi nije jasno zašto i sebe u te savjete ne uključim
- valjda je to kao s postolarima, njihove su cipele u koma stanju, a ja sebi zaboravim postaviti najrelevantnija pitanja koja bi u snu postavila svojim klijentima.
Eto tako stvari stoje.
Nakon što sam to osvijestila, sjedila sam na balkonu i kucala. I kao gotovo nikada do sada osjetila silnu empatiju i zahvalnosti prema sebi a posebno prema svom tijelu.
P.S. Moram se pohvaliti da više ne češljam svaki blog barem 5 puta, povremeno primijetim tipfeler ili neku drugu zvrčku i ne ispravljam. Ja sam na putu iscjeljenja od perfekcionizma, aaaah puno se lakše diše.
Nema komentara:
Objavi komentar